Priča o čokoladi...

Priča o čokoladi seže u drevnu prošlost, a prvi put se spominje u civilizacijama indijanaca, Maja, Azteka i Olmeka koje su obitavale na području centralne Amerike, današnjeg Meksika i na okolnim prostorima. Riječ čokolada potječe od astečke riječi xocolatl, što znači «gorka voda», a prvi pisani trag o čokoladi ostavile su Maje..

Stare civilizacije Azteka smatrale su čokoladu «hranom bogova», ili možda bolje, «pićem bogova», budući da se čokolada stoljećima konzumirala u obliku napitka. Čokolada se posebno cijeni već tisućljećima te joj se pripisuju ljekovita i afrodizijačka svojstva. Legenda kaže da je Montezuma, aztečki vladar iz 16. stoljeća, navodno pio 50 šalica čokolade prije posjeta svojemu haremu, budući da se čokolada smatrala afrodizijakom.

Drevne civilizacije indijanaca njegovale su brojne recepte za pripremu kakao napitaka. Mljevena zrna kakaoa dodavana su u vruću ili hladnu vodu, a kao začini su korišteni kukuruz, mljevene chilli papričice, vanilija, sjemenke, korijenje, med i razne vrste cvijeća. Takvi napitci i umaci konzumirani su u različitim prigodama, a često su se dodavali raznim vrstama jela. Kakao i čokolada bilo je piće za sve klase i sastavni dio javnih ceremonija i rituala. Legenda kaže da su u Nikaragvi, uoči dolaska Europljana, zrna kakaoa korištena umjesto novca, poput kovanica. Tamo je dakle, novac doslovno «rastao na drveću».

Europljane je s čokoladom upoznao Kristofor Kolumbo, koji je na svojem četvrtom putovanju, 1502. u zaljevu Hondurasa naišao na kanu koji je prevozio različite vrste tereta, među kojima su se našla i zrna kakaoa. U početku, Europljani nisu prihvaćali okus čokolade, koji je bio isuviše gorak za njihova nepca, posebice kada je sadržavala chilli papričice. Stoga su stanovnici staroga kontinenta prekrojili recepturu prema svojem ukusu i dodali med, šećer i cimet. Krajem 16. stoljeća, čokolada je bila skupocjen napitak koji se povezivao s plemenitaškim obiteljima, a bila je posebno cijenjena na španjolskom dvoru. Čokolada se iz Španjolske proširila na Italiju i posredstvom kraljevskog vjenčanja u Francusku.
Do sredine 17. stoljeća, u Parizu su otvorene brojne «kuće čokolade», iako je ova poslastica još uvijek velikim dijelom bila rezervirana za elitu. Zbog svoje primamljivosti i hranjivosti, čokolada je postupno postala popularna među svim klasama u katoličkoj Europi, posebice u zemljama Mediterana.
U drugoj polovici 17. stoljeća javilo se pitanje treba li čokoladu smatrati hranom ili pićem.

Presudu je donijela Crkva, usporedivši čokoladu s vinom, koje se smatra pićem, iako posjeduje hranjivu vrijednost. Tako je čokolada postala piće za žene, a kava piće za muškarce u nekim krajevima zapadne Europe. Tijekom 18. stoljeća, čokolada je postala sveprisutna, a bila je dostupna u brojnim oblicima – kao pasta, blokovi, napitci, s dodatkom šećera, vanilije, cimeta i drugih začina. Čokoladnim napitcima dodavalo se mlijeko ili vino. Vrlo polagano, prihvaćena je i čokolada u krutom obliku, u formi tzv. španjolskih štapića. U Francuskoj su bile popularne čokoladne pastile. Kakao maslac, koji je od 16. stoljeća korišten isključivo u kozmetičke svrhe, tada je postao važan kulinarski sastojak u elitnim kuhinjama.
Medicinska upotreba kakaoa ili čokolade potekla je iz Novog Svijeta, a prenesena je u Europu sredinom 16. stoljeća. Pregled europskih rukopisa od 16. do 20. stoljeća otkrio je više od stotinu različitih medicinskih primjena kakaoa i čokolade. Razlikuju se tri osnovna smjera indikacija:
1. Terapija pothranjenih bolesnika
2. Terapija za stimulaciju živčanog sustava apatičnih, iscrpljenih i slabih bolesnika
3. Terapija za probavne smetnje – smatralo se da kakao stimulira rad želuca, bubrega i crijeva
Pozamašan popis tradicionalnih terapijskih primjena čokolade ukjučuje i anemiju, nedostatak apetita, mentalni zamor, slabu produkciju majčinog mlijeka, vrućicu, giht, bubrežne kamence te oslabljen libido. Čokoladna pasta bila je medij koji se u prošlosti koristio kao nosač za različite vrste lijekova, a bila je idealna za maskiranje gorkih farmakološki aktivnih tvari.
Darija Vranešić, dipl.ing.