Stručnjaci upozoravaju kako je kvaliteta prehrane u djece sve lošija djelomično zbog povećanog unosa slatkiša te hrane bogate solju. Međutim, što ako su sklonosti prema takvom tipu namirnica posljedica bioloških potreba djeteta?
Kako bi ustanovili kakve su sklonosti djece i odraslih prema slatkoj i slanoj hrani, provedeno je istraživanje na 108 djece, u dobi od 5 do 10 godina, te na njihovim majkama. Oni su isprobavali temeljac za juhu i krekere različitog stupnja slanosti, a potom zašećerenu vodu i bombone različite slatkoće. Uspoređivanjem različitih intenziteta okusa zaključeno koji je najdraži pojedinom ispitaniku. U obzir su također uzeti uzorak sline, urina te su provedena antropometrijska mjerenja. Sve majke su ispunile dnevnik prisjećanja kojim su opisale unos hrane u posljednjih 24 sata. Putem parametara znanstvenici su mogli zaključiti koliki je dnevni unos soli i šećera, kako napreduje proces rasta te kakve su sklonosti receptora prema određenoj razini slatkoće ili slanosti hrane.
Istraživanje je pokazalo kako je sklonost prema slanom i slatkom veća u djece nego u odraslih. Otkriveno je kako su povećane potrebe za tim okusima povezane s biološkim procesima rasta i razvoja djeteta. Tako su ona djeca koja su viša rastom imala veću sklonost hrani bogatoj šećerima dok su oni s povećanom tjelesnom masom imali veću potrebu za slanijom hranom. U odraslih je uočeno kako genetska komponenta uvelike utječe na sklonost prema slatkom ili slanom. Međutim, autori studije pojasnili su kako u djece, za razliku od odraslih, proces rasta i razvoja ima jači utjecaj nego genetska komponenta.
Izvor: PLOS One