Rim: Carstvo ulja

Dominacija Rima zemljama Mediterana razdoblje je najvećeg "procvata" maslinarstva. To je razdoblja značajnog rasta prizvodnje trgovine i konzumacije maslinovog ulja.
U Italiji je kultivacija maslina počela u 7 st. pr. Kr, a svoj vrhunac doživljava u drugom i trećem stoljeću.

Na kraju trećeg punskog rata, čitava mediteranska regija bila je prekrivena stablima masline. Tijekom ovog razdoblja došlo je i do važnih poboljšanja u tehnologiji proizvodnje ulja.
Brojni građanski ratovi prisilili su rimskog cara Augustusa da organizira politički i ekonomski sustav na način da čitav novi veliki teritorij besprijekorno funkcionira. Kako bi prehranio Rim i njegova administrativna i vojna područja, poticao je proizvodnju i distribuciju hrane, uglavnom žitarica i maslinovog ulja.

Tako je trgovina žitaricama i maslinovim uljem postala osnovna ekonomska grana u Carstvu: sve flote koje su prolazile Mediteranom bile su pod indirektnom ili direktnom kontrolom Rima. Glavni spremnici za transport i skladištenje hrane bile su amfore. One su se zbog svoje niske cijene i mogućnosti višekratne uporabe masovno proizvodile.

Upravo zahvaljujući amforama i njihovim ostacima, danas, u 21. st., može se spoznati povijest maslinovog ulja u razdoblju Rimskog carstva. Naime, između 1. i 3. st. nakon Kr., milijuni ovih amfora odbacivani su na specijalne lokacije u Rimu. Rezultat godinama odbacivanih amfora, odnosno njihovih krhotina, na jedno mjesto, je umjetno stvoreni brežuljak, nazvan Monte Testaccio . Zamislite! Radi se o brdu nastalom od 30 milijuna antičkih amfora koje su se koristile za transport 2,400,000,000 litara maslinovog ulja od Južna Španjolske do Rima.

Monte Testaccio oduvijek je bio dio Rima, njegove tradicije i svetkovine. On je do 1872. predstavljao isključivo arheološku ostavštinu. Od spomenute godine, nakon opsežnijeg proučavanja brežujka i amfora koje su ga sačinjavale, Monte Testaccio , dobiva i povijesni značaj te postaje najveći arhiv podataka o rimskoj trgovini u svijetu. Epigrafi na amforama osigurali su relevantne informacije o ekonomiji Rimskog carstva te komercijalnim vezama središta carstva - Rima i ostalih provincija kao i o prehrambenim običajima antičke kulture.
Danas je " Program Testaccio " možda navažniji i najambiciozniji program istraživanja povijesti antičkog doba i arheologije Rimskog carstva, a vode ga dvije znanstvene grupe iz Italije i Španjolske.

U Španjolskoj su proizvodnju maslinovog ulja uveli Feničani, vjerojatno iz svojih baza u sjevernom Tunisu u osmom i sedmom stoljeću prije Krista.

Tijekom sedmog i šestog stoljeća prije Krista kultivacija masline u svrhu dobivanja ulja se proširila posebice u Andaluziji te u istočnoj i sjevernoistočnoj Španjolskoj.
Prvo «zlatno doba» andaluzijskog maslinovog ulja koincidira s vladavinom Rima, od trećeg prije Krista do drugog stoljeća. Tada je kulminirao izvoz maslinovog ulja iz Andaluzije u Rim. Lucius Moderatus Columela, španjolsko – rimski agronom rođen u Cádiz – u 3. god. pr. Krista, temeljito i znalački opisuje svoja saznanja u djelima De re rustica (O seoskim poslovima) i De arboribus (O stablima) o uzgoju stabala maslina i proizvodnji maslinovog ulja. Ovaj znalac čak spominje deset vrsta maslina kultiviranih u Rimskoj Španjolskoj te njihove različite okuse.

U arapskom dijelu Andaluzije, stablo masline kultivirano je s izrazitom ljubavlju, te je andaluzijska zemlja transformirana u veliku šumu odlično uzgojenih stabala maslina. Rimljani su nastavili i proširili uzgoj maslina i proizvodnju maslinovog ulja, a proizvodni proces znatno je unaprijeđen te je ulje bilo visokokvalitetno.

Cilindrično kamenje koje je drobilo masline oblikovano je brižno kako bi se osigurao pravilan razmak između kamenja. Važno je bilo postići gnječenje ploda tako da se odvaja od koštice jer je drobljenje koštice uzrokovalo gorak okus njihova dragocjenog ulja. Tekućina dobivena gniječenjem sakupljala se u spremniku u kojem je ulje bilo na vrhu, a ispod se sakupljala voda ekstrahirana iz maslina. Komina dobivena gniječenjem maslina i dalje se procesirala kako bi se izvukli ostaci ulja, međutim, ovo je ulje bilo lošije kvalitete. Rimljani su bili vrlo praktični te su koristili čak i kominu nakon drugog prešanja – kao gnojivo za njihova polja.
Nekada poznato kao «voće bogova», pretvoreno je u tekuće zlato, a njegova upotreba proširila se neslućeno. Ulje se koristilo za jelo i svjetiljke, a upotreba im je proširena na podmazivanje strojeva, medicinsku i kozmetičku primjenu.

Smatra se da su Rimske legije konzumirale 1370 amfora maslinovog ulja godišnje, a uglavnom se koristilo za rasvjetu i kuhanje. I gornji slojevi društva uživali su u masažama s maslinovim uljem u javnim i privatnim kupalištima, gdje bi ih robovi premazivali i utrljavali maslinovo ulje i potom ga uklanjali zajedno s nečistoćama s površine kože. To je bilo davno prije otkrića sapuna, a budući da su robovi za uklanjanje nečistoća i ulja koristili oštre noževe, moralo je postojati duboko povjerenje između gospoodara i roba.

Za rasvjetu je korišteno staro i užeglo ulje.

Smatra se da je ovo ulje sagorijevalo sjajnije i jasnije od ulja koje se koristilo u prehrambene svrhe.

Francuska, Tunis, Egipat i posebice Španjolska, proizvodile su velike količine visokokvalitetnog ulja za Rimsko Carstvo te nije čudno što je maslinovo ulje pridobilo toliku pažnju i postalo (tekući) zlatni proizvod u ranim stoljećima Novog vijeka. Takse u obliku maslinovog ulja slijevale su se u Rim iz provincija, a tržište ulja proživljavalo je takav procvat koji nikada nije zapažen. Padom Rimskog Carstva, snizio se promet maslinovog ulja, a ponovno je ojačao tek nakon 600 godina, tijekom Srednjeg vijeka.
[url="#"] Srednji vijek: Crkva uzima stvar u svoje ruke[/url]