Porast tjelesne mase ne znači nužno i izlječenje od anoreksije

Prema studiji objavljenoj u American Journal of Clinical Nutrition , žene sa dijagnozom anorexia nevrosa , čije stanje se tijekom bolničkog liječenja naizgled poboljša, nakon otpuštanja iz bolnice – kada se više ne nadzire njihov unos hrane, često nastavljaju sa problematičnim prehrambenim ponašanjem.

Iako žene tijekom hospitalizacije uglavnom uspiju povratiti izgubljene kilograme te se uspiju suprostaviti simptomima depresije i ostalih fizioloških smetnji, nakon otpuštanja iz bolnice i dalje unose manje kalorija nego žene koje nemaju, niti su imale, poremećaje hranjenja.

Prema istraživačima, kod jedne od tri žene hospitalizirane i liječene od anoreksije, bolest se vrati u razdoblju od dvije godine nakon otpuštanja iz bolnice.

U istraživanju je sudjelovalo 12 žena oboljelih od anoreksije i 12 žena koje nisu imale poremećaj hranjenja. Sudionicama studije za doručak je ponuđen obrok jednake kalorijske vrijednosti nakon čega je, slijedio ručak kao test obrok. Test obrok znači da sudionice same odlučuju koliko će ponuđenog obroka, u ovom slučaju shake-a od jagoda, konzumirati. Sudionice studije koje su imale anoreksiju test obrok su dobivale i u bolnici i nakon otpuštanja iz bolnice nakon što su povratile dio izgubljene tjelesne mase.

Praćenjem unosa test obroka istraživači su uočili da su žene koje nisu imale poremećaje hranjenja unosile otprilike pola shake-a, odnosno 500 kcal test obrokom. Žene hospitalizirane zbog anoreksije u ranim fazama liječenja unosile su oko 145 kcal test obrokom, a nakon otpuštaja iz bolnice oko 240 kcal što znači još uvijek dvostruko manje od žena koje nisu imale poremećaje hranjenja.
U oba slučaja, žene hospitalizirane zbog anoreksije i žene koje su otpuštene iz bolnice nakon liječenja anoreksije, test obrokom unosile su manje kalorije nego što je to bio slučaj dok je njihov unos hrane bio pod nadzorom.

«Povrat izgubljenjih kilograma zasigurno je važan aspekt liječenja anoreksije jer izlaganje mozga gladovanju ne može rezultirati uspiješnom terapijom. No riješavanje emocionalnih problema koji su doveli do bolesti također je ključno. A to je nešto što se ne može riješiti u mjesec-dva koliko djevojke ili žene ostaju na bolničkom liječenju» izjavila je Sondra Kronberg iz National Eating Disorders Association te dodala: “Velika je razlika između bolničkog programa gdje za oboljele hranu bira stručnjak i stvarnoga svijeta gdje osoba sa poremećajem hranjenja sama bira hranu. U bolnici se možete žaliti ili ne, rezultat je isti, hrana se pojesti mora. Vani pak, osoba ima mogućnost izbora – jesti ili ne».

Izvor: American Journal of Clinical Nutrition, August 2005; vol 82: pp 296-301; WebMD.com