Istraživajući genetiku pčela, znanstvenici su otkrili neke zanimljivosti o povezanosti osjetljivosti na šećer, nastanka dijabetesa i metabolizma ugljikohidrata, a ta bi otkrića mogla biti značajna i za ljude.
Osjetljivost pčele na šećer otkriva i općenito njen odnos prema hrani, zatim koliko je stara kad počne tražiti nektar i pelud te koju hranu najradije skuplja.
Kako bi otkrili što sve utječe na osjetljivost na šećer, znanstvenici su inaktivirali dva gena unutar procesa kontrole ponašanja pčele kad je hrana u pitanju.Nakon inaktivacije tih gena, otkrili su da su pčele postale osjetlivije na okus slatkog. Isto tako, te su pčele imale i veće razine šećera u krvi te niske vrijednosti inzulina – poput osoba sa šećernom bolesti tipa 1.
Jedan od tih gena je vitellogenin, a sličan je ljudskom apolipoproteinu B. Drugi gen zove se ultraspiracle, blisko povezan s hormonom pčele vrlo sličnom ljudskom tiroidnom hormonu (hormonu štitnjače).
Znanstvenici zaključuju kakve bi korisne posljedice moglo izazvati ukoliko upravo model pčele mogu iskoristiti za razumijevanje kako su okus i metabolički sindrom povezani.
Percepcija okusa evoluirala je i kod ljudi i kod pčela, kao mehanizam preživljavanja koji je pomagao u procjeni između hrane koja bi mogla biti otrovna (više gorka hrana) i hrane koja bi mogla biti bogata kalorijama (više slatka hrana).
Kod svih vrsta postoji „komunikacija“ između količine unutarnje energije i percepcije okusa koja regulira konzumaciju hrane i održava normalne tjelesne funkcije. Bez toga, loše funkcioniranje percepcije okusa može potaknuti nezdrave prehrambene navike i metaboličke bolesti, poput dijabetesa i pretilosti.
Ova studija je otkrila znanstvenicima da mogu iskoristiti pčele u razumijevanju kako ponašanje povezano s hranom ulazi u interakcije s unutarnjim metabolizmom, a i kako manipulacijom takvog ponašanja možemo kontrolirati metaboličke poremećaje.
Izvor: PLoS Genetics
