Otkrivanje tajni dječjeg apetita

U novom radu istraživači sa Sveučilišta Illinois predlažu model koji istražuje ove čimbenike i njihove međusobne interakcije, pružajući smjernice za bolje razumijevanje samoregulacije dječjeg apetita.

Djeca se rađaju sa sposobnošću da reguliraju apetit prema signalima gladi i sitosti, ali s povećanom izloženosti okolišnim čimbenicima, njihovi prehrambeni odabiri postaju vođeni psihološkim razlozima i motivacijama zbog čega je važno uzeti u obzir razvojnu perspektivu kako bi se pratile promjene u prehrambenim ponašanjima tijekom vremena.

Istraživači predstavljaju sveobuhvatan okvir temeljen na psihosocijalnom modelu koji obuhvaća tri kategorije koje međusobno djeluju:

•    biološki faktori, uključujući osjetilno iskustvo, fiziološke signale gladi i sitosti, interakciju između mozga i crijeva te utjecaj crijevne mikrobiote
•    psihološki faktori, uključujući emocionalnu samoregulaciju, kognitivnu kontrolu, regulaciju stresa i procesiranje nagrada
•    društveni faktori, kao što su ponašanje roditelja i njihovo prehrambeno ponašanje, kulturno naslijeđe, geografska lokacija i (ne)mogućnost pristupu hrani

Istraživači kombiniraju ovaj okvir s teorijom temperamenta kako bi istražili kako se ti putevi modificiraju prema individualnom temperamentu. Djeca različito reagiraju na podražaje, ovisno o njihovom psihološkom i emocionalnom stanju.

Primjerice, otvorenost prema novim stvarima i pozitivno iščekivanje mogu utjecati na spremnost djeteta da isproba novu hranu. S druge strane, ako roditelj vrši pritisak na dijete prilikom jela to može, kod djeteta s povećanom osjetljivošću na negativne emocije, imati upravo suprotno djelovanje, uzrokujući da dijete jede manje.

Model također uzima u obzir razvojne faze djece. Dojenčad ima osnovnu regulaciju apetita temeljenu na fiziološkim signalima. Djeca postupno postaju podložnija vanjskim utjecajima, a u dobi 3-5 godina počinju pokazivati veću samokontrolu i emocionalnu regulaciju. Socio-ekološki utjecaji uključuju interakcije roditelja i djece oko hrane, kao i prakse koje nisu vezane uz hranu, a mogu utjecati na emocionalnu regulaciju djeteta. Kućno okruženje s hranom, kulturna vrijednost unosa hrane i dostupnost hrane također su važni faktori, ističu istraživači.

Važno je razumijeti različitu osjetljivost na pojedine čimbenike kako bi se mogli identificirati i modificirati okolišni utjecaji koji su posebno obesogeni s obzirom na karakteristike djece, tek tada će se moći pružiti precizniji pristupi podršci zdravom prehrambenom ponašanju u djece.