Ono smo što jedemo. Vrijedi li to i za naše unuke?

Nedavna istraživanja podržavaju ideju da gladovanje u jednoj generaciji može dovesti do štetnih genetskih posljedica u sljedećoj. Međutim, pitanja su ostala na tome koliko generacija može biti pogođeno kada predak prođe kroz prehrambenu „krizu“. Kada su upareni miševi hranjeni prehranom siromašnom proteinima, njihovo potomstvo tijekom sljedeće četiri generacije imalo je nižu porođajnu masu i manje bubrege – čimbenike rizika za kronične bolesti bubrega i hipertenziju.

Istraživači su otkrili da poboljšanje prehrane kod potomaka nije imalo učinka, a sljedeće generacije nastavile su se rađati s nižim brojem nefrona, vitalnih jedinica za filtraciju koje pomažu bubrezima ukloniti štetne tvari iz krvi. Iako je potrebno dodatno istraživanje kako bi se utvrdilo vrijede li ovi rezultati za ljude, rezultati naglašavaju potencijal nestašice hrane ili pothranjenosti da uzrokuju desetljeća nepovoljnih zdravstvenih ishoda.
"Ispravljanje" prehrane u bilo kojoj generaciji nije uspjelo vratiti razvoj bubrega kod potomstva na normalne razine. Iako je majčina prehrana ključna za razvoj djeteta, istraživanje je otkrilo da je prva generacija potomaka bila negativno pogođena bez obzira na to je li majka ili otac konzumirao prehranu siromašnu proteinima. Ovo novo otkriće o tome kako prehrana može imati međugeneracijski utjecaj na razvoj bubrega jedno je od najnovijih u području epigenetike, proučavanja kako okolišni čimbenici mogu utjecati na ekspresiju gena bez promjene DNK.

Istraživači su proučavali četiri generacije potomaka, pri čemu su brojevi nefrona počeli pokazivati znakove normalizacije tek u trećoj i četvrtoj generaciji. Provedeno istraživanje donosi nova saznanja o temeljnim uzrocima kroničnih bolesti bubrega, osmog vodećeg uzroka smrti u SAD-u, ali i čini temelj za buduća istraživanja čiji bi rezultati mogli imati dalekosežne posljedice. 

Izvor: Helyion