Dosadašnja genetička istraživanja nisu uspjela u potpunosti objasniti na koji način se neke bolesti, poput dijabetesa tipa 2 i pretilosti, nasljeđuju.
Međutim, nedavno otkriće britanskih znanstvenika možda predstavlja kariku koja nedostaje u objašnjavanju mehanizama nasljeđivanja. Spomenuto otkriće rezultat je istraživanja na skotnim mišicama kojima je davana ili niskoproteinska ishrana ili ishrana s normalnim udjelom proteina. Nakon okota i odbijanja od sisanja svim mladuncima je potom ishranom davan uobičajeni udio proteina, a naposljetku su ispitane razlike među skupinama.
Inače, tijekom razvoja u utrobi, osim gena, na potomke utječu i razni čimbenici iz okoline – poput prehrane i načina života majki. Smatra se da navedeni čimbenici bitnim dijelom ostvaruju svoj utjecaj djelovanjem na gene na način da ih „uključuju“ ili „isključuju“ bez izravnog utjecaja na informacije koje ti geni nose. Navedene pojave proučava epigenetika, a jedan od načina na koji se regulira aktivnost gena je vezanjem određenih kemijskih skupina – primjerice metilnih skupina, na same molekule DNA.
U istraživanju isprva nisu primijećene epigenetske razlike, no nakon što je analizirana ribosomska DNA, zapažene su brojne različitosti među skupinama. Konkretno, zapaženo je da je niskoproteinska ishrana majki djelovala na veće vezanje metilnih skupina na navedene DNA molekule, koje se nalaze samo u ribosomima – staničnim komponentama ključnim u proizvodnji proteina. Ovo je utjecalo na dugoročno usporavanje funkcije ribosoma te je rezultiralo usporavanjem rasta mladunaca. Naime, potomci ženki miševa koje su dobivale niskoproteinsku ishranu, imali su 25 % nižu tjelesnu masu.
Tako je zaključeno da epigenetske promjene na ribosomskoj DNA vrlo vjerojatno imaju važnu ulogu u određivanju rizika od metaboličkih poremećaja.
Izvor: Science