Djeca jedu ono što vole, ali unos hrane više je vođen onime što ne vole

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost dječjih sklonosti prema hrani i unosa hrane. U istraživanju je sudjelovalo 61 dijete u dobi od 4 do 6 godina. Djeci je za vrijeme ispitivanja bilo ponuđeno 7 namirnica i 2 pića; pileći medaljoni, kečap, čips od krumpira, grožđe, brokula, cherry rajčice, kolačići, voćni punč i mlijeko. Prije obroka, djeca su ocijenila svoje sklonosti prema navedenoj hrani na ljestvici od 5 točaka; jako loša, loša, možda dobra, možda loša, dobra i jako dobra. Nakon što su djeca pojela količinu hrane koju su željela, istraživači su izračunali količinu hrane koju su pojeli i usporedili rezultate s onime što su djeca rekla da im se sviđa, odnosno ne sviđa.

Rezultati istraživanja pokazali su kako je nesklonost, u odnosu na sklonost prema određenoj hrani, jači pokazatelj onoga što djeca jedu. Autori studije ovu pojavu objašnjavaju na sljedeći način: „Već se više od 50 godina zna kako su sklonost prema određenoj hrani i unos hrane u pozitivnoj korelaciji. Međutim, to dovodi do pogrešne pretpostavke da će se hrana, koja je boljeg okusa, jesti više. No, stvarnost je drugačija. Naime, odrasle osobe znaju da ako im se neka hrana sviđa, mogu je i ne moraju pojesti, dok hranu, koja im se ne sviđa, uglavnom neće pojesti. Isto je i s djecom.“

Rezultati istraživanja više su u skladu sa shvaćanjem kako djeca ne jedu ono što ne vole, zaključili su istraživači. Dakle, moramo biti oprezni s pretpostavkama o tome što uistinu pokreće ponašanje djece kada sjednu jesti.

Jedna od stvari koja utječe na njihove sklonosti prema hrani je i vrijeme zajedničkog obroka kada djeca percipiraju ono što se govori o pojedinoj hrani. Dobar primjer za to je mlijeko, odnosno djeca od rane dobi uče kako će im ono pružiti snažne kosti pa zbog toga piju mlijeko, čak i ako ono nije njihov omiljeni napitak.

Izvor: Penn State