Antioksidansi i starenje

Postoji nekoliko teorija kojima se pokušava protumačiti fenomen starenja čovjeka. Te se teorije međusobno isprepliću, imaju zajedničke pretpostavke, ali niti jedna ne daje posve zadovoljavajuće objašnjenje toj pojavi.
Pedesetih godina dvadesetog stoljeća Denham Harman (začetnik teorije slobodnih radikala) pretpostavio je da je starenje posljedica pretjerane produkcije slobodnih radikala.
Slobodni radikali su molekule ili atomi koji sadrže jedan nespareni elektron. Taj nespareni elektron ima tendenciju stvaranja elektronskog para. Stoga su slobodni radikali vrlo reaktivni, ali kratkoga vijeka, a nastaju u tijelu u normalnim uvjetima tijekom metaboličkih reakcija. Emocionalni stres, UV zračenje, toksične tvari, dim cigarete i drugi čimbenici također generiraju slobodne radikale. Postoje mnoge studije koje ukazuju da degenerativne bolesti koje se povezuju uz starenje nisu neizbježni rezultat protoka vremena, nego su upravo povezane s razaranjem nukleinskih kiselina, proteina i strukture stanice izazvanim slobodnim radikalima.
Ljudski organizam posjeduje endogene antioksidativne sustave koji ga štite od štetnog utjecaja slobodnih radikala, no važan segment antioksidativne obrane čine antioksidansi koje svakodnevno treba unositi hranom u adekvatnim dozama.
Oksidativna oštećenja na molekuli DNK, proteinima i drugim makromolekulama akumuliraju se s godinama i smatraju se značajnim, ali ne jedinim, tipom endogenog oštećenja koje pridonosi starenju. Kisik, dakle, ima dvojaku funkciju u organizmu; neosporno je neophodan za život ali je ujedno i izvor potencijalno štetnih spojeva - slobodnih radikala.
U sklopu antioksidativne obrane važnu ulogu igraju antioksidativni enzimi poput superoksid - dismutaze, glutation - peroksidaze, katalaze. Funkcija tih enzima ovisna je o dovoljnoj opskrbi organizma mikroelementima (selen, bakar, cink, željezo, mangan). Taj je sustav zbog nedostatne opskrbe mikroelementima, zagađenja iz okoline i stalne podraženosti imunosnog sustava (alergije, infekcije, kronične bolesti itd.) često nedostatan za potpuno ispunjenje svoje funkcije. Metaboliti u tijelu koji imaju antioksidativni karakter su urati (soli mokraćne kiseline), bilirubin (razgradni produkt hemoglobina) i ubikinon (koenzim Q10).
Energetski unos niži je u starijih osoba, no unos mikronutrijenata trebao bi biti jednak unosu osoba zrele dobi. Stoga su osobe starije dobi podložnije deficitu nekih nutrijenata što dodatno pogoršava određena kronična stanja ili bolesti.

Blaži nedostaci vitamina C česti su u osoba starije dobi, osobito u onih koji žive u staračkim domovima ili sličnim ustanovama. Razlog deficita često je neprikladna prehrana, gubitak apetita i u nekim slučajevima nemogućnost probavljanja hrane bogate vitaminom C. Stoga se kao mjera predostrožnosti predlaže uzimanje vitamina C putem dodataka prehrani, u svrhu spriječavanja deficita, no to ne isključuje unos hrane bogate vitaminom C. Vitamin E je antioksidans koji štiti stanične membrane i druge liposolubilne dijelove tijela, poput LDL kolesterola (lipoproteini niske gustoće). Zaštita LDL kolesterola od oksidacije može sniziti opasnost pojave bolesti srca, primjerice koronarne bolesti. Beta karoten, biljni pigment koji ljudski organizam može pretvoriti u vitamin A djeluje kao antioksidans i jača otpornost organizma. Ostali članovi obitelji antioksidansa karotenoida su: kriptoksantin, alfa karoten, zeaksantin, lutein i likopen. Za razliku od beta karotena, većina ovih nutrijenata ne pretvara se u vitamin A u značajnim količinama.
Vitamin A ključan je za dobar vid, ipotencijalno važan za prevenciju očnih bolesti glaukoma i katarakte koje se javljaju u starijoj dobi. Mnoga eksperimentalna istraživanja koja su proučavala etiologiju degeneracije žute pjege i katarakte u starijoj dobi razmatrala su ulogu antioksidansa porijeklom iz hrane (vitamin C, E i karotenoidi). Epidemiološkim studijama dokazan je utjecaj antioksidansa na odgodu pojave poremećaja vida koji su karakteristični za stariju dob. Iako još uvijek nije moguće izvesti zaključak da antioksidativni nutrijenti igraju ulogu u prevenciji degeneracije žute pjege i katarakte, sažetak epidemioloških dokaza ukazuje da je mudro u prehranu uvrstiti hranu bogatu vitaminom C, E i karotenoidima, posebice ksantofilima.
Selen je esencijalni element koji se nalazi u tijelu u malim količinama. Djeluje blisko s vitaminom E u nekim metaboličkim procesima i poticanju normalnog rasta tijela i plodnosti. Selen je prirodni antioksidans i smatra se da čuva elastičnost tkiva odgađajući oksidaciju višestruko nezasićenih masnih kiselina. Sadržaj selena u hrani ovisan je o stupnju njegove prisutnosti u tlu, bilo izravno, kao u biljnoj hrani, bilo neizravno, kao u životinjskim proizvodima čije razine selena potječu od njihove hrane. Čak i ako su razine selena primjerene u tlu, sumpor sadržan u široko upotrebljavanim umjetnim gnojivima i sumporni spojevi koji se nalaze u kiselim kišama koče biljnu apsorpciju selena.
Fitokemikalije su nenutritivne biljne kemikalije koje sadrže zaštitne spojeve koji imaju sposobnost prevencije nekih bolesti.

Više od 900 različitih fitokemikalija identificirano je kao komponente hrane, a njihovo otkrivanje još uvijek je u tijeku. Smatra se da je u jednom obroku povrća prisutno više od 100 različitih fitokemikalija.
Redoviti unos hrane bogate antioksidansima (voće, povrće i cjelovite žitarice) djeluje pozitivno na zdravlje. Voće i povrće te cjelovite žitarice sadrže na stotine antioksidansa – vitamina i fitokemikalija – koji često djeluju sinergistički. Ovo područje se još uvijek intenzivno istražuje i potreban je još veliki broj kliničkih, kontroliranih, dvostruko slijepih ispitivanja koja će potvrditi navedene postavke.
Darija Vranešić, dipl.ing