Datum objave: 30. 10. 2007.

Gljive su posebna grupa biljaka koje uspijevaju u gotovo svim klimatskim područjima. Računa se da postoji oko 50.000 različitih vrsta gljiva, a od toga samo oko 200 njih smatra se jestivim gljivama. Zajedničko svojstvo im je da nemaju biljnog zelenila (klorofil), te zbog toga same ne mogu stvarati sebi potrebnu energiju za život (fotosinteza), kao zelene biljke. To je i razlog zašto se gljive često udružuju u različite životne zajednice s biljkama, životinjama ili čovjekom. Jestive gljive (porodica Ascomycetes i Basidomycetes ) mnogostanični su oblici biljaka koje primaju gotovu hranu iz živih organizama (paraziti) ili nežive tvari (saprofiti). Bez obzira na poteškoće koje mogu uzrokovati (trovanje, kvarenje namirnica, i sl.) gljive su i veoma korisne. Još od najstarijih vremena čovjek se koristio vrenjem koje uzrokuju gljive. Tako se upravo uz pomoć kvaščevih gljivica dobivalo vino, pivo i druga pića, a neki od procesa zadržali su se sve do danas. Vrenje koje uzrokuju gljivice koristi se i za proizvodnju kruha, raznih vrsta sireva i sl. Već dugo se poznaju i vrste gljiva koje izlučuju "posebne" tvari s pomoću kojih se danas suzbijaju mnoge bolesti čovjeka i životinja. U takve tvari spadaju i antibiotici i imunostimulansi.

Kroz povijest
Sasvim je sigurno da je čovjek od pradavnih vremena skupljao gljive za hranu. U kineskoj civilizaciji i kulturi gljive, po nekim procjenama, imaju važnu ulogu možda već 7000 godina. Starim Rimljanima bila su poznata razna jela od gljiva, a prije 2000 godina vrganji, blagva ili gomoljače smatrale su se poslasticama. Teško je naći biljnu hranu koja se može na tako različite načine prirediti, koja ima tako dobar okus i potiče apetit, a ujedno ima i tako visoku hranjivu vrijednost kao što to imaju gljive. Gljive u prosjeku sadrže više proteina od ostalog povrća, ali u tom pogledu zaostaju za mesom. Gledajući njihovu nutritivnu vrijednost ona otprilike odgovara hranjivoj vrijednosti povrća. U pogledu sadržaja vode, gljive pokazuju velike varijacije, koja se kreće od 72 do 91%, što ovisi od vrste i uvjeta pod kojima su se razvijale. Možda najvažniji sastojak gljiva jesu tvari s dušikom kojih ima u prosjeku oko 5,5%, a od toga na proteine otpada 64,8%. U najbogatije vrste na proteinima od jestivih gljiva spadaju šampinjoni i vrganji. Od ugljikohidrata u gljivama nalazimo glikogen, zatim inulin i pektinske tvari, a potrebno je spomenuti da ne sadrže ni saharozu niti škrob pa su stoga vrlo pogodne za osobe oboljele od dijabetesa.

Od kiselina u gljivama najvažnije su oksalna i fosforna kiselina, a od mineralnih tvari na prvom je mjestu kalij. Sadržaj masnih tvari (lipida) u prosjeku se kreće od 0,8 do 7,0%.

Mineralno-vitaminski sastav
Osim hranjivih tvari gljive imaju poseban miris i okus, kao i veće količine vitamina B1, B2, C i D, dijetalnih vlakana, te mineralnih tvari (kalij, željezo, cink, kalcij). Gljive su jedine namirnice biljnog podrijetla koje u svom sastavu sadrže vitamin D te se stoga često preporučuju kod sprječavanje rahitisa, osteomalacije, i drugih metaboličkih bolesti kostiju. Nadalje, postoje mnogi znanstveni dokazi da gljive mogu imat pozitivan učinak na zdravlje čovjeka. Dokazano je da pojedine gljive sadrže antibiotike, ali i imunostimulanse, tvari djelotvorne protiv tumora i protiv virusa, tvari koje snižavaju kolesterol, reguliraju tlak, poboljšavaju krvotok, uravnotežuju razinu šećera u krvi, reguliraju probavu, poboljšavaju rad dišnih organa, djeluju antireumatski i antialergijski, stimuliraju ili smiruju centralni nervni sistem, poboljšavaju seksualne funkcije, jačaju fizičku snagu i izdržljivost, usporavaju starenje i sl. Nedavne studije ukazuju da neke vrste gljiva djeluju poput probiotika, što znači da pomažu organizmu u obrani od štetnih tvari i organizama, odnosno jačaju imunološki sustav čovjeka. U Japanu i ostalim azijskim zemljama gljive se koriste u prehrani i liječenu već hiljadu godina, a u posljednje vrijeme učestalo se koriste u tretmanu osoba oboljelih od različitih vrsta raka.

Gljive za prevenciju i borbu protiv karcinoma?!
Pojedine vrste gljiva (vrganji, tartufi, shii-take i sl.) izlučuju sastojke koji djeluju poput antitumornih tvari. Pokretanjem mnogih imunobioloških promjena u organizmu te antitumorne tvari djeluju protektivno (od 1980. za te tvari koristi se izraz "biomodulatori"). Znanstvena istraživanja ukazuju da biomodulatori koče razvoj tumorskih stanica, neposredno ih uništavaju, modificiraju tumorske stanice tako da ih obrambeni sustav organizma može lakše prepoznati kako bi ih uspješnije uništavao, a u nekim situacijama i ubrzavaju sazrijevanje tumorskih stanica, koje se time od malignih ponovno pretvaraju u benigne. Zato i ne treba čuditi što te aktivne tvari iz ljekovitih gljiva, osim toga glavnog antitumornog djelovanja imaju i dodatne korisne efekte: olakšavaju podnošenje kirurških zahvata i ubrzavaju oporavak nakon njih, olakšavaju podnošenje kemoterapije i radioterapije i sprečavaju njihove nuspojave, a također sprečavaju oštećenja koja citostatici i zračenje izazivaju osobito na obrambenim stanicama.

Svakako treba spomenuti i to da se bolovi kod tumorskih bolesti pritom ublažavaju ili posve uklanjaju, a javlja se i porast tjelesne snage i izdržljivosti, poboljšanje apetita i općeg stanja organizma. Odakle i zašto u određenim gljivama takvi antitumorni sastojci? Još sredinom 60-tih mađarski je nobelovac Szent-Győrgyi, istražujući tvari koje koče i pospješuju rast stanica, ustanovio da je u gljivama prisutan u većoj koncentraciji tzv. "retine", tvar s otprije poznatim karcinostatskim djelovanjem, nego tzv. "promine" koji nasuprot "retinu" pospješuje rast stanica.

Ostala ljekovita svojstva jestivih gljiva
Zbog svojih imunostimulacijskih i antiviralnih sastojaka gljive mogu biti od velike koristi i protiv svih virusnih oboljenja , bilo da se radi o prevenciji od infekcija, ili njihovom kočenju i svladavanju pri čemu sprečavaju umnožavanje virusa i razvoj virusnih infekcija. Neki znanstvenici čak ukazuju na pozitivno djelovanje pojedinih tvari izoliranih iz gljiva u borbi protiv HIV-a. Pokazalo se da "lentinan" (tvar izolirana iz shiitake gljiva) koči prianjanje HIV-a na stanice "domaćina", ali i da sprečava umnožavanje HIV-a koji je već prodro u stanice "domaćina".

Sastojci gljiva, kao što je već spomenuto, imaju pozitivan efekt na razne kardiovaskularne bolesti. Visok krvni tlak (hipertenzija), povećana razina masnoća u krvi, ateroskleroza i slična oboljenja i stanja vrlo su česta u suvremenog čovjeka. Pokazalo se da gljive, a posebice vrsta shiitake sadrže eritadenin, visoko nezasićene masne kiseline, histinska vlakna i ostale tvari koje u znatnoj mjeri snižavaju odnosno održavaju normalnu razinu masnoća u krvi. I ostale tvari iz gljiva imaju pozitivan učinak na kardiovaskularni sustav kao npr. taj da poboljšavaju krvotok i sprječavaju gubitak elastičnosti krvnih žila. Ujedno zbog prisustva derivata nukleinskih kiselina, sprečavaju agregaciju krvnih zrnaca čime onemogućuju trombotski efekt.

Gotovo sve gljive optimalno djeluju na regulaciju šećera u krvi, pa se stoga vrlo često preporučuju kod već nastale šećerne bolesti ili kod uspostavljanja pravilnog načina prehrane i života. Hipoglikemijsko djelovanje sastojaka gljiva objašnjava se time što pojedini sastojci potiču lučenje inzulina, dok drugi smanjuju razinu glukoze bez povećavanja lučenja inzulina. Osim pojedinih kemijskih spojeva koji imaju navedeno djelovanje, gljive sadrže i dijetalna vlakna koja se također pozitivno odražavaju na regulaciju šećera u krvi.

Vrste jestivih gljiva dostupne na hrvatskom području
Budući da su gljive bogate na proteinima i već spomenutim sastojcima, upravo one bi mogle imati znatan udio u poboljšanju prehrane.
To se posebno odnosi na osobe koje ne konzumiraju meso ili one koje ga rijetko konzumiraju. No po pitanju gljiva, prosječan čovjek se obično nedovoljno hrani jer se plaši trovanja. Strah je opravdan kod osoba koje same beru gljive, no pri nabavci gljiva na tržištu olakšavajuća je činjenica da su gljive podvrgnute posebnoj kontroli tržnih organa.
Iznosimo Vam kratak opis i karakteristike samo nekih jestivih gljiva dostupnih na Hrvatskom području:

Smrčak
Spada u red naših najukusnijih gljiva. Raste od ožujka do svibnja u listopadnim ili smrekovim šumama, u parkovima, na obalama rijeka i u šikarama. Značajka je ove gljive da je iznutra šuplja, klobuk joj je žućkaste ili svjetlosmeđe boje, okruglastojajolika oblika, pokriven jamastim, nepravilnim udubljenjima. Stručak je bijel, a sa starošću postaje žućkast. Stručak prelazi u klobuk, a cijela gljiva je iznutra šuplja. Meso joj je krhko, ugodna mirisa i okusa.

Gomoljače(tartufi i shitake)
Gljive su koje rastu 10 do 30 cm ispod zemlje plodišta i gomoljasta su oblika. Imaju vrlo prodoran miris tako da se pronalaze pomoću posebno izvježbanih pasa ili svinja, a u Rusiji čak i pomoću medvjeda. U nas rastu tartufi i to u području Istre (najčešće u vlažnim područjima šumskih sastojaka hrasta, vrbe, topole i lješnjaka). Berba tartufa vrši se od kolovoza do prosinca. Shiitake (koje su slične tartufima) ne rastu na našem području, ali su dostupne na tržištu. što se tiče ljekovitih svojstava ove vrste mogu se staviti na prvo mjesto. Sadrže velik broj antioksidansa kao i vitamine A, C, D i E.

Lisičica (ili paprenjača ili lisica)
Vrlo je česta i uz vrganj naša najpoznatija i najomiljenija gljiva za jelo. Od lipnja do listopada raste u tamnim šumama listača i četinjara na mahovini, često u velikim skupinama. Ima žut klobuk koji je prema rubovima savijen, a u sredini je udubljen poput lijevka. Stručak je prema vrhu širi, a prema dnu se sužava i jednake je boje kao i klobuk. Meso joj je debelo, vlaknasto, žilavo, ugodna mirisa, a okus slabo papren. Lisičicu prilikom pripreme jela valja, zbog čvrstoće mesa, dulje kuhati. za sušenje nije prikladna. Bogat je izvor vitamina A i C.

Vrganj
Naša je najmilija i uz šampinjon na tržištu najčešća gljiva. Od svibnja do listopada nalazimo je u šumama listača i četinjača, te na šumskim livadama. Ima velik, okrugao klobuk, smeđe boje, a stručak joj je svjetliji i trbušasta oblika. Meso je debelo i bijelo, a uz kožicu klobuka crvenkastosmeđe boje.
Miris i okus su ugodni. Dobar je za sušenje, a od vitamina sadrži B, C i D.

Šampinjon (ili pečurka)
Najčešća je gljiva koja se nalazi na našem tržištu. Pravi šampinjon ima pravilan, polukuglast klobuk, bjelkastosive boje, a danas postoje i mnoge podvrste tako da boja može biti i smeđkasta. U prirodi je nalazimo od svibnja do listopada na gnojenim livadama, pašnjacima, šumskim livadama i sl. Šampinjon, osim toga, spada u red rijetkih gljiva koje se naveliko uzgajaju umjetno i prodaju na tržištu. Meso ove gljive je bijele boje, ima prijatan miris i okus, a obiluje vitaminom D.

Griva (ili zečja capica ili žuta capica)
Nema klobuka, nego se sastoji od grančica (nalik na koralje) koje su oble i završavaju kao tupi dvodijelni vrhovi koji su žuti kao i čitav plodnjak. Raste od srpnja do listopada u šumama. Meso je blijedo, nježno i vodenasto, a sa starošću postaje žilavo i gorko. Miris joj je neizražen, a okus malo gorak. Obično se konzumira u manjim količinama.

Bukovača
Vrlo ukusna jestiva gljiva. Nalazimo je na starim bukvama, vrbama i jablanima od rujna sve do zime, pa čak i zimi. Klobuk joj je nepravilan i ima uvijen rub. Gladak je, siv, sivosmeđ ili maslinastosivozelenkast. Stručak je kratak i jednolično debeo. Meso ove gljive je bijelo, debelo i mekano, a u starosti postaje žilavo. Miris i okus su ugodni. Ova gljiva se uspješno uzgaja na panjevima i balvanima, a prednost joj je u tome što rodi u vrijeme kad drugih gljiva nema i što se lako raspoznaje.

Osnovna pravila prilikom pripremanja jela od gljiva
Važno za zapamtiti je da se gljive mogu čuvati samo pri niskim temperaturama. Pranje gljiva vrši se neposredno prije same uporabe, a ono mora biti nježno i uz pomoć hladne vode. Rukovanje prilikom termičke obrade također treba biti nježno kako ne bi došlo do oštećivanja stjenke i kako bi se svi sastojci adekvatno apsorbirali i unijeli u organizam. Nakon što je jelo pripremljeno potrebno ga je odmah konzumirati. Jela od gljiva, makar i spremljena u hladioniku, ne smiju se sutradan prigrijavati i jesti. Stajanjem jela, naime, dolazi do raspadanja proteina i ostalih sastojaka pa može doći do stvaranja otrova. Tako i jestive gljive mogu postati otrovne, ali i postat pogodno tlo za razvoj nekih mikroorganizama kao npr. klica paratifusa.

Okus gljiva i jela od gljiva može se pojačati ukoliko im se doda malo soli, soja sosa ili šećera, ovisno o receptu, ukusima, i samim gljivama. Osim toga gljive izvrsno pašu sa nekim začinima kao što su luk (i bijeli i crveni), bosiljak, peršin i sl.

Prilikom pripreme (svježe gljive) s ovakvim začinima (osobito s crvenim lukom) produljuje se vrijeme trajanja jela, ali na samo nekoliko sati. Ukoliko pak gljive ne upotrijebite odmah nakon nabave, ispecite ih s crvenim lukom na malo ulja kako bi im uklonili vlažnost (blanširanje). Ovakav način obrade Francuzi nazivaju "duxelles"; gljive nakon toga mogu i duži period stajati, ali opet na hladnom.

Autorica: Valentina Gregurić, dipl.ing.

Preuzeto sa [url="http://www.plivazdravlje.hr"]PLIVAzdravlje[/url]

Pošalji prijatelju na email
Ključne riječi: povrće,

Komentari