Normalni adolescentni razvoj

Adolescencija se često opisuje kao razvojno razdoblje “bure i oluje” koje vodi do nepovratnog prijelaza iz djetinjstva u odraslost. Normalni prolaz kroz adolescenciju uključuje izvjesnu mjeru poremećaja, kako osjećaja i stavova unutar samoga sebe, tako i u odnosu prema drugima. Mladi ljudi stječu novi doživljaj sebe i svojih fizičkih, mentalnih i emocionalnih sposobnosti, uključujući doživljaj vlastite individualnosti i osobne vrijednosti. Proces rane adolescencije u djevojaka počinje oko dvije godine ranije nego u dječaka. Djevojčice se moraju prilagoditi realitetu da postaju veće i zrelije u ranijoj dobi. Ovakvo stanje zna za njih predstavljati velik, a za neke i prevelik pritisak, koji može voditi psihopatološkim razrješenjima

Adolescencija je razvojna faza koja obuhvaća vremensko razdoblje približno između 10. i 22. godine života. Naziv pubertet često se koristi kako bi se označile fizičke manifestacije seksualnog sazrijevanja. Na adolescenciju se može gledati kao na ukupni pokušaj psihičke prilagodbe na stanje puberteta, na nova unutarnja i vanjska - endogena i egzogena - stanja s kojima se osoba suočava.1 Prema drugim autorima, pojam adolescencija uključuje ukupne psihičke, fiziološke i hormonske promjene.2-4 Svakako je u oba spola njezin početak najuočljivije karakteriziran fizičkim promjenama koje se odražavaju na sva područja adolescentskog ponašanja, njihove interese, socijalno ponašanje i kvalitetu afektivnog života. Kraj adolescencije teže je definirati jer je više određen psihološkim i sociološkim zakonitostima nego što je vezan uz fizičke ili biološke promjene.

Poznati pisac Charles Dickens s nekoliko riječi slikovito je opisao adolescenciju: “Ona je najbolje razdoblje života, ona je najgore razdoblje života, ona je doba mudrosti, ona je doba ludosti”. Detaljan slikovit opis adolescenata dala je A. Freud5 u svom djelu “Ego i id u pubertetu”. Adolescencija je svakako razdoblje velikih promjena, fizičkih i psihičkih, koje izazivaju nestabilnost i oscilacije u raspoloženju i ponašanju adolescenata. Teško je posve vjerno prikazati adolescentski neukrotiv duh i mladenačko uzbuđenje koji se izmjenjuju s trenucima zlovolje, ljutnje, svadljivosti i pojačane osjetljivosti. Njihov odnos sa svijetom odraslih je složen. Često izazivaju zavist i neodobravanje odraslih. Istina je, međutim, da su adolescenti vrlo ovisni o odraslima, prema kojima imaju jako podijeljene i suprotne osjećaje.

Zanimljivo je vratiti se Freudovim6 idejama s početka dvadesetog stoljeća i njegovim komentarima o specifičnim zadacima adolescencije koji bi bili formiranje spolnog identiteta, nalaženje ili, točnije rečeno, ponovno nalaženje objekta ljubavi izvan obitelji i ujedinjavanje dviju sastavnica seksualnosti, senzualnosti i nježnosti. Ova tri adolescentna zadatka ni po čemu se ne razlikuju danas, od vremena kada ih je prvi put opisao Freud.

Psiholog G. Stanley Hall7 prvi je opisao adolescenciju kao posebnu razvojnu fazu i dao joj naziv adolescencija od latinske riječi adolescentia, što znači mladost, mladenaštvo. Adolescenciju je okarakterizirao kao razvojno razdoblje “bure i oluje”. Ovakvo Hallovo viđenje adolescencije prihvatili su mnogi autori.1,8-11 Međutim, o postojanju adolescentne “bure i oluje” (“sturm and drang”), “pobune” (“rebellion, upheaval”) ili “nemira” (“turmoil”), nazivi koji se najčešće koriste kao sinonimi, postoji mnogo različitih stavova u psihoanalitičkim i psihološkim krugovima. Jedni umanjuju značenje adolescentne pobune za razvoj,12-14 a drugi je naglašavaju.1,8,10,11,15,16 Također postoje autori koji tvrde da su adolescenti koji su prividno uvijek mirni, koji se nikad ne pobune, u određenom psihičkom riziku.1-4,17 Različita opažanja i pridavanje različitog značenja opaženom raznih autora odražavaju i njihovu pripadnost različitim područjima razmišljanja i iskustva.

Daniel Offer i njegovi suradnici14 glavni su zagovornici stava da adolescentni “nemir” nije nužna pojava normalnog adolescentnog razvoja. Stav je temeljen na populacijskim istraživanjima primjenom Offerovog standardiziranog upitnika. Međutim, mnogi kliničari i danas tvrde suprotno i smatraju da adolescenti tipično doživljavaju nemir. Adolescenti se osjećaju drugačije od onog kako su se osjećali kao djeca i ta ih razlika zbunjuje (kao i one oko njih). Znaju da im se tijela mijenjaju, opažaju da su jače ćudljivi, ali im nije jasno otkud ta ćudljivost potiče, prepoznaju da su im se osjećaji prema roditeljima promijenili i to ih često uznemiruje. Sve to ukazuje da je unutarnje uznemirenje ili nemir vrlo stvarno iskustvo za adolescenta. Hoće li ih ono voditi do poduzimanja nekih akcija, različito je od osobe do osobe, premda su, pogotovo rani adolescenti, često skloniji ispoljavanju nekog konfliktnog stanja kroz djelovanje (acting out) nego kroz razmišljanje i verbalizaciju. Razlozi “nemira” proizlaze iz oscilacija između regresivnih i progresivnih procesa u adolescenciji i brojnih transformacija u fizičkom, kognitivnom i psihičkom području rasta i razvoja.