Inzulinska rezistencija predstavlja izostanak metaboličkog odgovora inzulina u perifernim tkivima, odnosno nemogućnost ulaska glukoze u stanice mišića, masnog tkiva i jetre. Vrlo je često u središtu razvoja dijabetesa tipa 2, ali i čitavog spektra pridruženih poremećaja koji uključuju hipertenziju, dislipidemiju (povišene razine lipoproteina male gustoće [LDL-a], kolesterola i triglicerida te niske vrijednosti protektivnog lipoproteina velike gustoće [HDL-a]), nealkoholnu bolest masne jetre i, u žena, policistične jajnike.
Povezanost inzulinske rezistencije i malignih bolesti
Epidemiološki podaci podupirali su sumnju o povezanosti ovog stanja i razvoja zloćudnih bolesti, budući da je simultano rasla pojava obiju bolesti. Međutim, danas smo svjedoci divergencije ovih pojava – incidencija, primjerice, zloćudnih bolesti u Americi stagnira, u nekih tumora i opada, ali dijabetesa i dalje raste. Ipak, novija izvješća pokazuju povezanost prisutnosti dijabetesa tipa 2 i nekih zloćudnih bolesti. To se odnosi prije svega na karcinom debelog crijeva i karcinome jetre, gušterače, dojke, endometrija, bubrega i jednjaka, a ti se podaci uvelike podudaraju sa statističkim podacima povezanosti metaboličkog sindroma i incidencije tumora prema sijelima.
Poveznica metaboličkog sindroma i dijabetesa upravo je inzulinska rezistencija, u kojoj se obično javlja hiperinzulinemija (barem u početku). Bez određenoga kliničkog sindroma vrlo je teško povezati ili izmjeriti korelaciju inzulinske rezistencije i tumora pa je metabolički sindrom zapravo zamjenski marker inzulinske rezistencije pri takvoj analizi.
Najveća analiza te povezanosti bila je studija „Me-Can“ (engl. Metabolic Syndrome and Cancer Project), u koju je bilo uključeno oko milijun ispitanika. Na temelju dobivenih rezultata studije proizišao je velik broj publikacija te se pokazala povećana incidencija i/ili povišena smrtnost od širokog spektra zloćudnih bolesti (uključujući karcinom debelog crijeva, karcinom grla maternice, jetre, mokraćnog mjehura, dojke i gušterače). Neki tumori nisu pokazali nikakvu korelaciju s metaboličkim sindromom (npr., kožni tumori i tumori pluća). Postoji mogućnost da i drugi čimbenici važni u nastanku karcinoma interferiraju s dobivenim podacima, što je potencijalni nedostatak tako velikih kohorta ispitanika.
Jedna od najvećih studija, koja je ispitivala povezanost pretilosti s nastankom tumora i njima uzrokovanim mortalitetom, jest prospektivna studija iz 2003. godine u kojoj je sudjelovalo više od 900.000 Amerikanaca. Ispitanici su u praćenje uključeni 1982. godine, a pratila se smrtnost od karcinoma u razdoblju od 16 godina. Pokazalo se da je razmjer svih smrti od zloćudnih tumora povezanih s prekomjernom tjelesnom masom i pretilošću u američkoj populaciji odraslih iznad 50 godina oko 14% povećan u muškaraca i oko 20% u žena. Spomenuti rezultati imaju veliko javnozdravstveno značenje jer upućuju na mogućnost prevencije smrtnosti od zloćudnih bolesti koje su direktno uzročno povezane s prekomjernom tjelesnom težinom.
Ostatak teksta pročitajte na nijeFRKA.hr.