Priča o cimetu

Slatkasta mirodija opojnog mirisa dobiva se guljenjem kore s tankih grančica zimzelenog drveta. Pri tome se vanjska kora odbacuje, a unutrašnja uvija u štapiće. Postoje na stotine vrsta cimeta, no najpopularniji su cejlonski koji se smatra „pravim cimetom“ te kineski cimet. I cejlonski cimet (Cinnamonum zeylanicum) i kineski cimet koji još nazivamo kasija (Cinnamonum cassia) pripadaju istoj porodici lovorovki, zajedno s lovorovim listom i avokadom.  U Europi danas prevladava primjena pravog cimeta, dok u SAD-u ima najviše kasije koja je deset puta jeftinija.

Razlike između te dvije vrste lako je uočiti – kasija je crvenkasto smeđe boje, dok je pravi cimet više smeđe ili tamno žuto-kaki boje. Štapići pravog cimeta tanji su i imaju više slojeva, lomljivi su i lako se melju, okus im je slatkast, blag sa suptilnim notama klinčića. S druge strane, kasija ima deblje i tvrđe štapiće koji formiraju svega par slojeva, a aroma mu je jaka i puna. 

Povijest prepuna magije i vradžbina

Cimet je bio jedan od prvih začina koji je stigao na Mediteran i čija se trgovina s istoka preselila na zapad, a uz njegovu primjenu i trgovinu vežu se brojne mistične legende. Stari Egipćani koristili su cimet za balzamiranje i u u raznim ritualima vračanja, a moguće i u kulinarske svrhe. Cimet i kasija višestruko se spominju u Starom zavjetu te u spisima na Sanskrtu. Kasija se uzgaja u Kini još od 2500 godina prije Krista, a vjerojatno se koristila i ranije. Cimetu su se od davnina pripisivala magična svojstva, koristio se za pripremu „ljubavnog napitka“, a primjenjivao se i u ljekovite svrhe. Liječnici u Starom Rimu propisivali su ga za liječenje prehlade, u obliku vrućih žestokih alkoholnih pića u koja su umakali štapiće cimeta.

U jednom razdoblju povijesti cimet je smatran dragocjenijim od zlata.

Začini i mirodije korišteni kao lijek ili hrana oduvijek su bili obavijeni velom tajni. Još u 12. stoljeću svećenici su izgovarali molitve i zaklinjanja nad smjesama mirodija i trava prije nego su ih upotrebljavali. Miješanje i liječenje začinima i travama obično je podrazumijevalo i neki ritual, a neki su crkveni oci smatrali kako granica između medicine i vradžbine nije dovoljno jasno definirana. Zato je 1020. godine Biskup Burchard iz Wormsa prokleo sve „koji bi nad mješavinom trava obavljali obrede i izgovarali tajanstvene čarobne izreke“. 

Zanimljivo je kako su Arapi najvećim dijelom opskrbljivali zapadne zemlje začinima i pritom širili fantastične bajke o njihovu porijeklu i nabavljanju. To im je povećavalo cijenu, otežavalo konkurenciju i nesumnjivo pridonosilo mitovima oko začina. Govorili su o okrutnim, krilatim demonima što su živjeli usred mora na čijim je obalama uspijevala kasija ili kineski cimet. Demoni su bili tako veliki da su mogli odjednom progutati čovjeka ako nije znao lozinku koja mu je dopuštala ubiranje kasije. 

Ljekovita svojstva

Korišten stoljećima, cimet se tradicionalno pokazao korisnim u liječenju mnogih tegoba kao što su artritis, gripa i prehlada te probavne smetnje i menstrualne tegobe. Danas moderna znanost otkriva sve više njegovih nevjerojatnih, za zdravlje korisnih svojstava, uključujući blokiranje upala i rasta bakterija kao i pomoć pri regulaciji šećera u krvi.  

Cimet obiluje prehrambenim vlaknima, manganom, kalcijem i željezom, a u nešto manjoj mjeri sadrži magnezij, selen, cink te vitamin C i K. Eterična ulja koja sadrži osiguravaju aromatični okus, ali brojne pogodnosti za zdravlje. Tako cimet djeluje blagotvorno na probavni sustav stimulirajući peristaltiku crijeva te samim time smanjuje nadutost i bolne grčeve. Također se odlikuje antibakterijskim i antimikotičkim djelovanjem, a pokazalo se i da povoljno djeluje na razinu masti i kolesterola, ali i razinu šećera u krvi zbog čega se posebno preporučuje dijabetičarima

Kulinarska primjena

Iako je dostupan tijekom cijele godine, mirisan i slatkast, cimet je savršen začin upravo u zimskim mjesecima. Naime, tradicionalna kineska medicina posebno cijeni cimet zbog njegovog učinka na zagrijavanje tijela.

Cimet se u tim dalekim krajevima tradicionalno koristi kao sredstvo za olakšavanje prehlade i gripe, a obično se konzumira uz čaj i svježi đumbir. 

Cimet se najčešće dodaje napitcima, desertima, voćnim jelima i kolačima, osobito onima od jabuke. No, rezerviranjem cimeta samo za ova jela uskraćujemo si cijeli spektar doživljaja. Tako cimet odlično nadopunjuje okus zobene kaše, slatkog krumpira, mrkve i zimske bundeve, ali i mesnim jelima od janjetine, piletine i mljevenog mesa. Primjerice, u marokanskoj i grčkoj kuhinji cimet se od davnina koristi kao osnovni začin za piletinu i govedinu, a kuhinja Bliskog Istoka obično sljubljuje janjetinu i cimet. Često se dodaje kavi, a za „instant“ zagrijavanje najbolje je malo cimeta dodati kuhanom vinu ili drugim jačim alkoholnim pićima koja se piju topla ili vruća. 

Cimet je dostupan u obliku praha i u štapićima. Štapiće možemo čuvati duže, a cimet u prahu ima intenzivniju aromu. Ako možete, pomirišite cimet kako bi se uvjerili da ima slatkast miris i da je svjež. Treba ga čuvati u dobro zatvorenoj staklenoj posudi, na hladnom, tamnom i suhom mjestu. Mljeveni cimet na ovaj način možete čuvati 6 mjeseci, a cimet u štapićima ostat će svjež jednu godinu. Rok trajanja cimeta možete produljiti ako ga čuvate u hladnjaku, iako Vam pravi znalci to neće preporučiti.