Selen
Selen je mikronutrijent kojeg je 1817. godine otkrio slavni švedski kemičar i liječnik Jöns Jacob Berzelius.
Selen je nemetal, element u tragovima koji se u prirodi javlja kao kombinacija anorganskog (selenid, selenat i selenit) i organskog (selenometionin ili selenocistein) oblika. Pohranjuje se u različitim organima u organizmu: štitnjači, jetri, mišićima, bubrezima te muškim i ženskim spolnim žlijezdama.
Biološka uloga selena primarno se odnosi na njegovu ugradnju u proteine. Selen se ugrađuje u više proteina u tijelu, koje nazivamo selenoproteinima (npr. glutation-peroksidaza) a koji imaju brojne funkcije u organizmu, poglavito antioksidativne i protuupalne.
Važnost selena u prehrani pokazali su 1958. godine Schwarz i Foltz, koji su pokazali da je unos selena putem dodatka prehrani nužan za prevenciju nekroze jetre kod eksperimentalnih životinja. Tijekom posljednja dva desetljeća, objavljeni su brojni znanstveni radovi koji kontinuirano upućuju na presudnu ulogu selena u održanju imunološko-endokrinološke, metaboličke i stanične homeostaze.
Posebno se ističe važnost selena kod autoimunih bolesti štitnjače te kod upalnih bolesti, reproduktivnog zdravlja i kod kritično bolesnih pacijenata u jedinicama intenzivnog liječenja.
Dodatno, brojne studije pokazuju važne uloge selenoproteina u očuvanju funkcije mozga. Smanjenje ekspresije nekolicine selenoproteina povezuje se s različitim neurološkim bolestima kao što su Parkinsonova ili Alzherimerova bolest te epilepsija.
Zaštitna uloga selena
Selen je važni dio antioksidativnog enzima (glutation-peroksidaze) koji štiti stanice od štetnih učinaka slobodnih radikala koji se produciraju tijekom normalnog metabolizma kisika. Niska razina selena u organizmu povezana je s većom opasnošću pojave karcinoma, kardiovaskularnih bolesti, upalnih bolesti, te drugih stanja koja asociraju na povišenu produkciju slobodnih radikala, uključujući prijevremeno starenje i nastanak katarakte.
Štitnu žlijezdu karakterizira visoka tkivna koncentracija selena (0,2–2 mcg/g) i selenoproteina, bitnih za rad imunološkog sustava. Štoviše, niti jedan organ u tijelu ne sadrži toliko visoku koncentraciju selena po gramu tkiva.
Selen je neophodan ne samo za proizvodnju, nego i regulaciju najaktivnijeg hormona štitnjače – trijodtironina.
Dobro je poznata i uloga selena u očuvanju reproduktivnog zdravlja muškaraca, a u novije vrijeme pokazana je i važnost selena u očuvanju reproduktivnog zdravlja žena. Selen je, naime, esencijalan za biosintezu testosterona, te stvaranje i razvoj muških spolnih stanica. Rezultati istraživanja pokazaju da unos selena putem dodataka prehrani doprinosi normalnoj sprematogenezi što može povoljno djelovati na povećanje plodnosti.
Dodatni unos selena također ima blagotvorne učinke na imunološki sustav, uključujući povećanje brzine rasta T stanica te povećanje aktivnosti NK stanica. Nedostatak selena, naime, slabi otpornost na infekcije kao rezultat smanjene funkcije bijelih krvnih zrnaca i prsne žlijezde, dok dodatni unos selena (200 μg dnevno) stimulira funkciju imunosnog sustava.
Dodatno, selen doprinosi održavanju zdravlja kože, kose i noktiju.
Prehrambeni izvori selena
Glavni izvori selena u hrani su meso i mesne prerađevine, riba i plodovi mora cjelovite žitarice a apsolutno najveći sadržaj selena pronađen je u brazilskim oraščićima (1 mg/kg).
Sadržaj selena u prirodi ovisi prvenstveno o vrsti tla i geografskom položaju. Unos selena u prehrani odraz je koncentacije selena u tlu gdje određena namirnica raste, odnosno koncentraciji selena u hrani kojom se hrane životinje. Stoga se preporučuje dodatan unos putem pripravaka na geografskim područjima u kojima je prisutan nedostatak selena u tlu.
Preporučen dnevni unos selena iznosi 55 mcg, dok je prosječan dnevni unos selena u Europi 40 mcg/dan, a u SAD-u 93 mcg/dan. Razlog tome je tlo koje je u Europi puno siromašnije selenom.
Nedostatak selena
Niske koncentracije selena u krvi povezuju se s oslabljenom funkcijom imunološkog sustava, kognitivnim propadanjem, te uz veći rizik od različitih malignih bolesti, posebice kolorektuma i mjehura. Primjerice, prije nekoliko godina u časopisu International Journal of Cancer, objavljena je europska studija koja je pokazala da je bolji status selena u organizmu povezan s nižim rizikom od karcinoma kolorektuma.
Selen kao dodatak prehrani
Iako je potreba za esencijalnim elementom selenom prepoznata i kod ljudi i kod životinja, još uvijek nije dovoljno naglašeno koji je najbolji oblik selena za primjenu putem dodataka prehrani.
Primjena organskih spojeva selena smatra se sigurnijom od anorganskih oblika. Peroralno unesen selenometionin metabolizira se izravno do aktivnih oblika selena, ili se pohranjuje u obliku metionina u tjelesnim proteinima. Metabolizam selenometionina usko je vezan uz metabolizam proteina.
Kada je prehrambeni unos selena kontinuirano adekvatan, razina selena u tkivima se povećava do postizanja stabilnog stanja, te se tako prevenira nakupljanje do toksičnih razina.
Doziranje selena treba biti u skladu s njegovim učincima, a najviše blagodati postiže kod osoba s evidentiranim deficitom selena. Međutim, u prekomjernim količinama (više od 400 μg na dan) može biti toksičan. Važno je naglasiti kako se simptomi trovanja (mučnina, povrćanje, ispadanje kose) očituju isključivo kao posljedica dodataka prehrani, jer se ta količina vrlo teško može unijeti hranom.
Literatura:
- Rayman MP. (2012) Selenium and human health. Lancet. 379: 1256–68.
- Zhang S, Rocourt C, Cheng W-H. (2010) Selenoproteins and the aging brain. Mechanisms of Ageing and Development 131: 253–260.
- Sturniolo G, Mesa J. (2013) Selenium supplementation and autoimmune thyroid diseases. Endocrinol Nutr. 60(8): 423-426.
- Mistry HD, Broughton Pipkin F, Redman CWG, Poston L. (2012) Selenium in reproductive health. Am J Obstet Gynecol. 206 (1): 21–30.
- Drutel A, Archambeaud F, Caron P. (2013) Selenium and the thyroid gland: more good news for clinicians. Clinical Endocrinology. 78, 155–164.