Znate li što je "Fletcherizam", a što „Helenina tekućina za mršavljenje“?

Tome svjedočimo i danas možda i više nego ikada u eri interneta koji je preplavljen svakojakim savjetima o prehrani, a poznate su nam legende i zapisi o „čudotvornim“ eliksirima i namirnicama od najranije povijesti. Neke zablude o prehrani nastale su kao rezultat znanstvenih pogrešaka, međutim, ipak je najviše zabluda koje su nastale zbog komercijalnog interesa. Također, kroz protekla stoljeća, važan je bio i utjecaj medicine i religije na nastanak zabluda.

Otac modernih zabluda o hrani bio je Sylvester Graham (1794.-1851.), prezbiterijanski svećenik lošega zdravlja koji je 1830. osmislio teoriju zdravlja i moralnog života: „Znanost ljudskoga života”, a propagirao je život u skladu s prirodom. Smatrao je da su dvije najveće prijetnje prirodnom životu nepravilna prehrana i seksualnost. Ipak, najpoznatiji je kao otac graham kruha, peciva i krekera, a bio je vegetarijanac te se posebno zalagao za korištenje integralnog brašna.

Krajem 19. stoljeća, John Harvey Kellog, adventist i otac popularnih kukuruznih pahuljica koje nose njegovo prezime, proveo je pravu marketinšku kampanju kako bi Amerikancima ukazao na prednosti vegetarijanstva.

U to doba bogatiji su Amerikanci za doručak najčešće jeli jaja i mesne prerađevine, a siromašniji dio populacije hranio se kuhanim žitaricama, odnosno žitnim kašama. Stoga je bilo u najmanju ruku hrabro što su John Kellog i njegov brat Will u to doba pokrenuli tvornicu za proizvodnju cjelovitih žitarica i žitnih pahuljica. Legenda kaže da su se braća posvađala oko recepta za pahuljice jer je navodno Will želio dodati šećer žitaricama. Stoga je posao sa žitnim pahuljicama nastavio sam John, a Will je pokrenuo proizvodnju soje i sojinih prerađevina. 

Važnost žvakanja ljudskom je rodu poznata od davnina, a vjerojatno je najsnažnije ukorijenjena u drevnu istočnoazijsku tradiciju koja je nalagala da svaki zalogaj riže valja prožvakati stotinu puta. Tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća važnost temeljitog žvakanja propagirali su tadašnji znalci, među kojima se posebno isticao spomenuti dr. John Harvey Kellog.

Ipak, za suvremenu interpretaciju temeljitog žvakanja koja je postala sastavni dio mnogih popularnih dijeta najzaslužniji je Horace Fletcher (1849.-1919.), poznatiji po nadimku „veliki žvakač“. Fletcher je bio jedan od najpoznatijih ideologa hrane i prehrane s početka dvadesetog stoljeća u Americi. Čovjek s beskrajnom energijom, svjetski putnik, milijunaš i biznismen, slikar amater, govornik i samouki nutricionist, usavršio je i fanatično širio svoju doktrinu „Fletcherizma“ tijekom 24 godine (od 1895 do 1919). Ta dogma poučavala je da svu hranu treba temeljito žvakati i da je se ne smije progutati dok ne pređe u tekuće stanje.

Fletcher je vjerovao da produljeno žvakanje spriječava prejedanje i vodi ka boljem zdravlju, posebice zdravlju zubi i čeljusti. Ljude je upozoravao da jedu samo onda kada su „dobri i gladni“ i da izbjegavaju obroke kada su ljutiti ili zabrinuti.

Govorio je da je dopušteno jesti svaku vrst hrane, ako je prožvaču do te mjere da „hrana proguta samu sebe.“ Opća preporuka toga vremena glasila je da svaki zalogaj treba prožvakati 32 puta, međutim teorija žvakanja nije dugo zaživjela jer je interferirala s temeljnim uživanjem u hrani, odnosno spontanim ponašanjem prilikom obroka.

Opsjednutost dijetama i mršavljenjem

Povjesničar Hillel Schwartz (1986.) navodi da korijeni moderne opsesije tjelesnom masom i dijetama datiraju s početkom 20. stoljeća. Iako viktorijanske terapije dispepsije (loše probave) često podsjećaju na suvremene redukcijske dijete, njihovi tadašnji sljedbenici provodili su ih kako bi imali osjećaj lakoće u probavnom sustavu, a ne kako bi transformirali svoj vanjski izgled. Protagonisti bogatih banketa koji su priređivani krajem 19. stoljeća kritizirani su zbog neumjerenosti u hrani, a dame bujnih oblina koje su bile čest motiv impresionističkih slikara osuđene su na dijetu i tjelovježbu.

Kada je jednom krenuo opći trend prema idealu mršavosti, bilo ga je nemoguće zaustaviti. Ideali ženske ljepote fluktuirali su od dječačkog izgleda u 20-tima do nešto zaokruženijih figura u 30-tima, ali opći trend pokazuje konstantni pad prema sve nižim indeksima tjelesne mase (BMI) koji je bio asociran s idealnim proporcijama ženskog tijela.

Te trendove najbolje opisuje indeks tjelesne mase Miss Amerike koji se sustavno smanjuje od četrdesetih godina prošloga stoljeća. U znanstvenom časopisu Journal of American Medical Association početkom 21. stoljeća objavljen je rad u kojem se na primjeru indeksa tjelesne mase Miss Amerike objašnjava nametanje pothranjenih uzora za mlade generacije. Naime, tijekom u 1940.-im prosječan BMI misica je bio blizu 23, a u 2000.-ima je 17 – 18. Potonje vrijednosti ukazuju na granicu pothranjenosti.

Primjerice, mnogi su  filmske dive iz 60-tih godina, kao npr. Marylin Monroe i Jayne Mansfield smatrali punašnima. Sve nedostižniji standardi ženske tjelesne ljepote potakli su stvaranje brojnih bizarnih dijeta i svojevrsne industrije dijeta. Pojavili su se mnogi šarlatani koji su vidjeli svoju šansu za zaradu od dijeta. Pri tome su neki bili relativno benigni poput Jean Downove dijete „Get Slim“ koje je preporučivala ispijanje ružičaste limunade ili dijete dr. W. W. Baxtera koji koristi pripravak „phytolacca“, purgativ porijeklom iz biljke vinobojke koju navodno konzumiraju gojazne ptice selice. Drugi čudotvorni pripravci za mršavljenje bili su znatno opasniji za zdravlje. „Helenina tekućina za mršavljenje“ koja se 30-tih godina oglašavala uz marketinški slogan „Odgrgljajte svoju mast“ (Gargle Your Fat Away) sastojala se od peperminta, varikine i vodikovog peroksida. Jedno od najopasnijih sredstava za mršavljenje u povijesti bila je „tableta za debljinu“ formulirana 1910. a sadržavala je strihinin i arsen. Godine 1925. lansirana je pušačka dijeta za koju su proizvođači cigareta tvrdili kako cigarete potiskuju apetit. Jedan od tadašnjih marketinških slogana bio je „Posegnite za Lucky-em umjesto za slatkim. (Reach for a Lucky instead of a sweet.)".

Usporedno s razvojem znanstvenih spoznaja i pravne regulative, nekontrolirana sredstva za mršavljenje zamijenili su tekući dijetni pripravci, suplementi i lijekovi za mršavljenje. Popularni praškovi koji se miješaju s vodom i uzimaju kao zamjena za obrok, u upotrebi su i danas. Takvi zamjenski praškasti obroci lansirani su 30-tih godina pod imenom “Dr. Stoll – pomoćno sredstvo za mršavljenje“, a razvili su se kroz brojne brendove koji su osigurali milijunske prihode poput Metrecal-a, Natureslim-a, Herbalife-a i Slimfast-a.

Tridesete godine prošlog stoljeća također je obilježilo otkriće amfetamina kao potiskivača apetita. Iako su naveliko propisivani od 1950.-ih, često zajedno s barbituratima kako bi se ublažila nuspojava drhtavice, otkriveno je da amfetamini gube učinkovitost nakon šest do deset tjedana primjene. Ipak, farmaceutske kompanije nastavile su s razvojem lijekova protiv debljine i danas na tržištu imamo nekoliko lijekova za liječenje debljine čija učinkovitost još uvijek nije zadovoljavajuća. Stoga su još uvijek ljudima privlačne brojne dijete, kojih je iz godine u godinu sve više, a njihove karakteristike su uglavnom bizarne. Očito je u prirodi ljudi da radije odabiru bizarne dijete prije nego dugoročne promjene načina života što otvara prostor brojnim šarlatanima kojih je i kroz povijest bilo u obilju

Tekst objavljen na portalu Zdravo budi.