Ravnoteža vode i soli u organizmu

Voda se u tijelu nalazi raspoređena u mnoštvu stanica, tjelesnih šupljina, krvnih žila itd. Doslovce, svaki prostor unutar i van stanica pliva u vodenom mediju. Međutim, tekućine u tijelu nisu samo čista voda. One sadrže otopljene elektrolite - električki nabijene čestice zaslužne za raspodjelu i ravnotežu vode u organizmu. Naime, bez elektrolita molekule vode bi neometano prolazile kroz staničnu membranu unutar i van stanica, jer stanice ne mogu zadržati molekule vode, ali zato mogu regulirati elektrolite.

Sadržaj elekrolita različit je unutar i van stanica, pa tako i razlikujemo staničnu tekućinu (tekućina koja se nalazi unutar stanica) i izvanstaničnu tekućinu (sve tekućine koje se nalaze izvan stanica). Izvanstanična tekućina je poput razrijeđene morske vode – najvećim dijelom sadrži natrijeve ione, dok staničnu tekućinu krasi veliki udio kalijevih iona. Koncentracija natrijevih i kalijevih iona je podjednaka. Upravo je ravnoteža između koncentracije natrija i kalija ključna u održanju dinamičke ravnoteže vode u svim dijelovima tijela.

Učinak „zadržavanja vode“
Važna posljedica navedene ravnoteže jest da je volumen izvanstanične tekućine određen količinom natrija u njoj i slično, volumen stanične tekućine je određen količinom kalija u njoj.

Što to konkretno znači? Promjena u koncentraciji natrija pokreće mehanizme koji dovode do zadržavanja vode (u slučaju viška natrija) odnosno gubitka vode (u slučaju manjka natrija) s ciljem da se koncentracija natrija normalizira. Rezultat djelovanja tih mehanizama jest povećanje odnosno smanjenje izvanstaničnog volumena.

Spomenuti je mehanizam najbolje shvatiti kada se promotri što se događa u slučaju suviška natrija. Naime, natrij u suvišku ima za posljedicu koncentriranje izvanstaničnih tekućina što podražuje specijalne receptore u hipotalamusu; rezultat podražaja je „buđenje“ osjeta žeđi (što uvjetuje povećan unos vode) i izlučivanje tzv. antidiuretskog hormona (ADH). Samo ime hormona govori nam o njegovog ulozi –ADH uzrokuje povećano bubrežno zadržavanje vode, pa se, stoga, vrlo malo vode gubi mokraćom. Oba učinka povećavaju volumen izvanstanične tekućine i time smanjuju njezinu koncentraciju, sve dok ona ne postane opet normalna. Posljedica navedenog mehanizma poznata je kao „zadržavanje vode“.

Obrnuto, ako izvanstanična tekućina postane previše razrijeđena, stvara se manje ADH pa se voda gubi u većoj količini i koncentracija tjelesnih tekućina se opet normalizira.

Kako smanjiti unos soli
Svima je poznato da je nakon slanog obroka teško ugasiti žed.

Sol je mineral sastavljen od dva elementa: natrija i klora. I iako je klor zastupljeniji, kao što smo vidjeli, natrij je taj koji zahtijeva pažnju, jer je čvrsto povezan s prometom vode u tijelu, što se u praksi očituje željom za uzimanjem povećane količine vode nakon slanih jela. Posljedica je osjećaj napuhnutosti i težine, koju prati i odgovarajući dobitak na tjelesnoj masi, u manjoj ili većoj mjeri značajan.

Postavlja se pitanje kako umanjiti efekt zadržavanja vode? Iako se na prvi pogled čini nelogičnim, prvi je korak piti dovoljno vode jer se time smanjuje lučenje ADH pa se voda ne apsorbira, već se u većim količinama izlučuje iz tijela. Potrebno je i konzumirati dovoljno hrane bogate kalijem, posebno povrće poput rajčice, krumpira, banana i šparoga. Uz sve to, vrlo je važno smanjiti unos soli.

Izbjegavanje soli u prehrani nije nimalo lako. Naime, sol koja je prirodno prisutna u hrani kao i ona koju dodajemo tijekom kuhanja čini tek mali dio sveukupnog unosa. Prema nekim procjenama čak 75 % unosa soli u organizam potječe iz procesirane hrane. Da bi smanjili unos soli pokušajte pri kuhanju sol zamijeniti biljnim začinima. Isto tako izbjegavajte namirnice bogate solju i procesiranu hranu. Osim toga, jedite voće i povrće – oni ne sadrži mnogo soli, ali su bogati kalijom, mineralom važnim za ravnotežu soli u organizmu.

članak objavljen u časopisu Vita, rujan 2007