Kako “liječiti” slabi apetit zdravog djeteta?

Povremeno odbijanje obroka nije razlog za uzbunu, posebice ako dijete spada u onu skupinu djece koja nikada nisu velikog apetita, nisu mršava, ali ne ističu se niti nekim znatnijim porastom težine kao neki njihovi vršnjaci snažne građe. Ona jedu upravo toliko koliko im je potrebno. Nikada ne treba uspoređivati dijete s krupnim vršnjacima, potrebno je pratiti njegovu individualnu krivulju rasta težine i visine, što može svaki roditelj.

Svaki duži zastoj u napredovanju uz slabi apetit djeteta traži i dodatni liječnički pregled osim redovnog sistematskog te određenije laboratorijske analize iako dijete ne djeluje bolesno. Pravi nedostatak apetita je relativno rijetka pojava jer hrana je potrebna za održanje životnih funkcija, a briga za održanje života je jedna od najsnažnijih nagonskih karakteristika. U ranoj dječjoj dobi odbijanje hrane predstavlja za roditelje znatan problem jer dijete ne zna riječima izreći svoje negodovanje, pa to iskazuje odbijanjem obroka.

Evo nekoliko najčešćih razloga zašto dijete krajem prve godine te u drugoj godini odbija jesti:

• Ne sviđa mu se ukus ili izgled hrane koja mu je ponuđena.
• Dijete se sili da pojede obrok ili ga se požuruje.
• Hrana je prevruća ili dijete ima negativno iskustvo jer mu je jednom bila ponuđena pretopla hrana i to je zapamtilo.
• Želi prije piti, nego jesti.
• Nije gladno, možda je umorno.
• Osjeća tjelesnu nelagodu – nicanje zubi, smetaju ga pelene.
• Ne sviđa mu se tanjurić ili zdjelica iz koje mu se hrana nudi.
• Želi jesti samo, ali mu se to ne dozvoljava zbog nereda koji će izazvati.
• Draže mu je piti juhu iz šalice nego jesti žlicom.

Pomanjkanje apetita u dobi predškolskog djeteta vrlo često može imati psihogene razloge koje nije ponekad lako dokučiti. Naravno, ako dijete duže vremena ne jede, ako ne dobiva na težini, treba se savjetovati s liječnikom.

Ako liječnički pregled ne otkrije razloge slabog apetita, razlog treba tražiti u mogućem krivom pristupu prema djetetu. 

Uzroci nedostatka apetita u dječjoj dobi

Negativizam djeteta – razvojna pojava koja ukazuje na razvoj ličnosti

Najvažnije u fazi negativizma je pravilan postupak, a to znači – nikako ne siliti dijete da pojede obrok. Prisilno hranjenje dovodi do svih drugih problema, a dijete ubrzo shvati na koji način će spriječiti roditelje da ga hrane silom. Obično se brane silom, odgurnu žlicu, prolijevaju hranu, odbijaju žvakati, progutati ili na kraju povrate hranu. Dijete također nauči da je vrijeme obroka upravo ono kada može na sebe privući pozornost, a shvati također koju hranu bi majka željela da ono pojede, npr. meso ili povrće, i upravo to će odbiti ili će meso držati i po jedan sat u ustima. Najgore što roditelji čine jest komentar o sceni koja se odvija. O slabom apetitu pred djetetom se ne smije nikada raspravljati. Primjerice dvogodišnjaci uživaju u predstavama koje roditelji izvode da bi oni progutali ili prihvatili obrok.

Dijete se igra hranom

U dobi od 10 mjeseci do dvije i pol godine sva djeca to čine stvarajući nered oko sebe: izlijeva žlicom hranu s tanjura, stavlja ruke u tanjur, baca hranu na pod, stavlja je na kosu, svugdje samo ne u usta. Dijete nema poimanje o vremenu ili žurbi zbog čega bi trebalo dovršiti obrok. Majka međutim ima niz obveza koje mora obaviti i ponestane joj razumijevanja za ovakvu igru. Ovakvo ponašanje se obično shvati kao nedostatak apetita i pokušava na svaki način da dijete uzme hranu. Poteškoće u hranjenju potječu upravo iz ovog inače prolaznog razdoblja i dijete će kasnije, kada već zna normalno jesti, nastojati privući pozornost na sebe pravljenjem nereda. Takvo ponašanje može se protegnuti i do školske dobi.

Stvaranje negativnih uvjetnih refleksa

Zbog prisile da uzme obrok, dijete može reagirati izrazitom nelagodom i vrijeme obroka za njega postaje mučenje. Kada je obrok ponuđen, a ono ga ne pojede, uslijedi kazna i kasnije za vrijeme jela počinje plakati čim je postavljen tanjur na stol.

Prihvaćanje i odbijanje hrane prema izgledu te razvoj sklonosti prema hrani

Već petomjesečno dijete može pokazati odbojnost prema ponuđenom obroku. Zanimljivo je gledati dojenče od šest mjeseci koje će odbiti hranu iako je nije okusilo jer mu se ne sviđa izlged, što se često događa s varivom od špinata ili sličnog povrća. Dijete je naviklo na određeni izgled hrane, oblik zdjelice i odbija ono što mu se ne sviđa. Dijete se često zasiti jednolične hrane i često će rado prihvatiti hranu živih boja. Ne treba nikada siliti dijete da pojede nešto što mu se ne sviđa. Ponudite mu istu vrstu hrane za nekoliko dana, možda će ju tada prihvatiti. Ako ga se sili, neće pojesti obrok, a vjerojatno kasnije neće tu hranu uopće prihvatiti.

Samostalno hranjenje

Čim dijete usvoji vještinu da prihvati u ruku predmet, može držati svoju bočicu, a nešto kasnije (oko šest mjeseci) i šalicu. Prihvaćanje žlice za neku djecu je znatan izazov, dok su druga manje zainteresirana. Od 6. do 12. mjeseci dijete pokazuje želju da se samo hrani, no u tome još nije vješto i obično hrana ispada iz žlice. U tome ga treba ohrabriti bez obzira na nered koji čini oko sebe. Kada se majka žuri teško je čekati da se dijete samo nahrani, a drugoj opet smeta nered koji dijete napravi. U pitanju je prolazna faza i tu treba određena snalažljivost. Dobro je hraniti dijete u kuhinji, staviti plastičnu prostiruku ispod dječjeg stolca i pustiti ga da svlada vještinu baratanja žlicom. Ne smeta ako dijete izlije sadržaj žlice, ali pustiti ga da izlije cijelu zdjelicu na sebe ili ju staviti na glavu, ne smije izazvati smijeh jer će to ponoviti.

Potreban je znatan razbor u razumijevanju potreba djeteta i postupaka roditelja, kako bi spriječili poremećaje u hranjenju.

Individualne varijacije u apetitu

Neka djeca jedu puno, druga manje, a razlike u težini i rastu ne moraju odviše varirati. Jedno dijete mora više pojesti da bi postiglo određenu težinu, a drugo manje jer postoje razlike ličnosti. Naravno, procjene roditelja koliko bi dijete trebalo pojesti često nisu točne i počinje proces hranjenja na silu, što dovodi do daljnjeg smanjenja apetita. U zdravog normalnog djeteta postoje, kao i u odraslih, znatne varijacije apetita od obroka do obroka, i od dana do dana, što zna svaka mama. Dijete najčešće odbija pojesti jutarnji obrok. Prirodno je da dijete koje se osjeća nesigurno primjerice zbog polaska u vrtić,  nesređenih obiteljskih prilika ili nekog drugog razloga misli da ga majka ili otac ne vole ili pak ima osjećaj krivnje, gubi apetit i odbija hranu. Dijete koje roditelji sile da pojede obrok, posebice da pojede hranu koju ne voli, osjeća uznemirenost kada se približi vrijeme obroka i nema apetita. Duži boravak u zatvorenom prostoru, nedostatak svježeg zraka i kretanja nepovoljno utječu na apetit.

Kako doskočiti ovom problemu?

• Svako dijete se rađa s apetitom koji odgovara njegovim potrebama i jede koliko mu treba. To treba uvijek držati na umu.
• Na odabir djetetu ponudite širok izbor namirnica, uključujući voće, povrće, ali i namirnice bogate proteinima. Nemojte nuditi samo namirnice za koje ste sigurni da će dijete pojesti, već malo eksperimentirajte.
• Treba držati na umu da nema nikakve potrebe siliti dijete da pojede obrok. Također, ne treba moliti dijete da jede niti ga pri jelu zabavljati.
• Držite se uobičajnih rasporeda obroka, kako bi dijete steklo naviku, a i kako bi bilo gladno za vrijeme obroka.
• Ako vaše dijete ne želi jesti, nikako mu nemojte pripremiti nešto drugo za jelo samo da bi im ugodili. Imat će priliku najesti se kada za par sati dođe na red sljedeći obrok.
• Neprestano djetetu nudite hranu koju je već odbilo. S vremenom se prehrambene navike mogu promijeniti.
• Vlastitim prehrambenim navikama budite primjer svojem djetetu.

Prim. mr. sc. dr. Ružica Duplančić-Šimunjak, pedijatrica