Darija Vranešić Bender

Datum objave: 27. 04. 2020.

Priroda je zamislila da potrebe za vitaminom D osiguravamo izlaganjem suncu, no u vrijeme pandemije novim koronavirusom kada većina stanovništva boravi u zatvorenom, ne smijemo zaboraviti na unos vitamina D prehranom i dodacima prehrani. 

Koncentracija vitamina D u krvi mijenja se, naime, kroz godinu, sukladno našoj izloženosti suncu. Najniže vrijednosti vitamina D bilježe se tijekom zime i ranog proljeća, a upravo je to razdoblje kada se najčešće javljaju virusne respiratorne infekcije. 

Nije tajna da su se nekada oboljeli od tuberkuloze, gripe i drugih respiratornih infekcija izlagali sunčevoj svjetlosti kako bi se potaknula sinteza vitamina D i oporavak od bolesti. U ljudi je glavni izvor vitamina D njegova sinteza u koži pod utjecajem izlaganja sunčevom svjetlu. No što kad izloženost suncu nije opcija?

Najbogatiji prirodni izvor vitamina D3 u hrani su ulja jetre bakalara i drugih masnih riba.

Nadalje, hrana bogata vitaminom D3 obuhvaća ribu (tuna, srdele, skuša, bakalar, haringa, losos), rakove i plodove mora, neke vrste gljiva, kvasac, goveđu jetru i žumanjak jajeta,te namirnice koje su dodatno obogaćene vitaminom D poput nekih margarinskih namaza. 

Međutim, ukupni unos vitamina D putem hrane u prosjeku je vrlo malen u populaciji, iznosi svega 20% od ukupnih dnevnih potreba. Stoga su edukacija stanovništva, odabir obogaćenih namirnica, nadomjesna primjena vitamina D i praćenje koncentracije vitamina D u krvi različitih ugroženih populacijskih skupina od posebnog značaja za zdravlje ljudi.

Stoljeće vitamina D 

Dvadeseto stoljeće obilježila je vitaminska era. Početkom prošloga stoljeća otkrivene su prve molekule životno važnih kemijskih spojeva – vitamina. Prvi otkriveni vitamin bio je B1, a slijedila su otkrića vitamina A, C i D. Točnije, vitamin D otkriven je 1918. godine, a već dvadesetih godina započela je njegova primjena u svrhu liječenja rahitisa (slabljenja kostiju) u djece. Naime, rahitis se u djece pojavio već u 19. stoljeću, uslijed migracija u gradove, većim boravkom u zatvorenim prostorima i povećanjem količine smoga, a početkom 20. stoljeća, 60 – 80% djece u sjevernoj i zapadnoj Europi imalo je znakove rahitisa. Već je tada bilo jasno da su sunce i vitamin D blisko povezani, a znanstvenici su opisali su da je izlaganje djece sunčevoj svjetlosti učinkovita terapija rahitisa. Petnaest godina kasnije, otkriveno je kako vitamin D u tijelu nastaje u koži, pod utjecajem sunčevih zraka iz jednog oblika kolesterola. Naime, i sam vitamin D je vrsta sterola, vitamin s djelovanjem hormona, topljiv u mastima pa je hrana u kojoj ga nalazimo u pravilu ona koja sadrži veće količine masti, poput ribljeg ulja, masne ribe ili žumanjka jajeta. Međutim, hrana je tek sekundarni izvor vitamina D za čovjeka, budući da je tek nekolicina namirnica bogata tim nutrijentom. 

Nedugo nakon otkrića terapijskih učinaka vitamina D na rahitis, znanstvenici su spoznali kako izlaganje određene hrane UV-zračenju daje toj hrani potencijal prevencije rahitisa. Ergosterol ili previtamin D2 u to se vrijeme počeo dodavati hrani, poglavito mlijeku, koje je izlagano UV-B zračenju kako bi se potaknulo stvaranje vitamina D2. Danas znamo da su gljive i kvasac, a posebice shiitake gljive dobar izvor „biljnog“ oblika, ili vitamina D2, a udio tog vitamina povećava se kada biljnu hranu izložimo UV - zračenju. Hranom u organizam unosimo vitamin D3 (kolekalciferol) i vitamin D2 (ergokalciferol), a smatra se da je iskorištenje nešto bolje za oblik D3 te se stoga posljednjih desetljeća u lijekovima, obogaćenoj hrani i dodacima prehrani poglavito nalazi oblik D3, porijeklom iz životinjskih izvora. Otkriće vitamina D2 i D3 tridesetih godina prošloga stoljeća i razvoj metoda za sintezu ovih vitamina omogućio je učestalo obogaćivanje različitih vrsta hrane i prevenciju rahitisa. Osim mlijeka, u to su se doba obogaćivali i margarin, sokovi, kruh, pivo, pa čak i hot-dog, a popularizacija ovoga vitamina bila je prisutna u tadašnjim masovnim medijima. Već je tada dobio nadimak „sunčev vitamin“. 

Uspon i pad vitamina D u 20. stoljeću

Usporedno sa spoznajama o važnosti vitamina D za zdravlje kosti, počinju se javljati spoznaje o važnosti vitamina za obranu od infekcija. Nakon velike pandemijske gripe, između prvog i drugog svjetskog rata, provela su se brojna istraživanja o anti-infektivnim učincima vitamina A. Kako bi pokazali utjecaj na pobol i smrtnost u djece, znanstvenici diljem Amerike i Europe proveli su istraživanja u kojima su djeci davali riblje ulje, poglavito zbog sadržaja „anti-infektivnog“ vitamina A. Riblje ulje jednako je dobar izvor vitamina D, ali se tada smatralo da se njegovo djelovanje uglavnom odnosi na jačanje kosti. Međutim, vrijeme i znanost su pokazali da su i vitamin A i vitamin D snažni anti-infektivni čimbenici. Zbog svih tadašnjih spoznaja o utjecaju vitamina A i D na imunitet i zaštitu od rahitisa, primjena ribljeg ulja postala je sinonimom preventivne medicine u pedijatrijskoj dobi za brojne poslijeratne generacije. U današnje vrijeme primjena vitamina D najčešće se ograničava na prvu godinu života putem obvezne primjene kapi za svu dojenčad.

Zbog općeg ushita djelovanjem vitamina D na urođeni i stečeni imunitet, četrdesetih godina 20. stoljeća počinju se koristiti megadoze vitamina D u svrhu liječenja autoimunih bolesti što je u nekim slučajevima dugotrajne primjene izrazito visokih doza dovodilo do intoksikacije. Terapija vitaminom D zbog ovih je opažanja velikim dijelom napuštena, i dugi niz godina vitamin D nepravedno je percipiran kao toksični nutrijent, posebice u stavovima regulatora i zdravstvenih djelatnika. Obogaćivanje hrane vitaminom D vršilo se i dalje, do 1950. godine, no u drugoj polovici 20. stoljeća u nekim je zemljama zabranjeno zbog bojazni od prekomjernog i nekontroliranog unosa.

Kao rezultat svih tih zbivanja, vitamin D je tijekom druge polovice 20. stoljeća postao zanemareni nutrijent. Istodobno s industrijalizacijom i urbanizacijom, izlaganje ljudi sunčevom zračenju postaje sve rjeđe što uz nizak prehrambeni unos rezultira učestalo niskim krvnim vrijednostima vitamina D u populaciji.

Štoviše, zbog preporuka dermatologa moramo se držati podalje od sunca u vrijeme kad je njegovo zračenje najjače i produkcija vitamina D najsnažnija, a kreme sa zaštitnim faktorima blokiraju sintezu vitamina D u koži.

Rezultat svih tih čimbenika su niske koncentracije vitamina D u krvi u 40 – 50% populacije u našim krajevima, posebice u vrijeme zime i proljeća. 

Hrana obogaćena vitaminom D i rijetki prirodni izvori 

Zbog shvaćanja težine problema nedostatka vitamina D na razini populacije, neke zemlje su donijele propise o obogaćivanju namirnica vitaminom D. Tako se u Finskoj margarinski namazi i mlijeko obogaćuju vitaminom D od 2003. godine, u SAD-u se obogaćuje sok od naranče i žitarice za doručak, a u Kanadi su temeljne obogaćene namirnice margarin i mlijeko. U Njemačkoj je obogaćivanje hrane vitaminom D ograničava isključivo na margarine, temeljeno na zakonu iz davne 1942. godine. Švedska je 2018. godine proširila popis namirnica koje se obogaćuju vitaminom D na margarine, masne namaze, mlijeko bez i sa laktoze, biljne napitke i fermentirane mliječne proizvode. U Hrvatskoj ne postoje takve strategije na nacionalnoj razini, no na našem tržištu imamo neke inovativne funkcionalne proizvode obogaćene vitaminom D – poglavito neke margarinske namaze dodatno obogaćene vitaminom D te mlijeko s vitaminom D i žitarice obogaćene raznim vitaminima i mineralima te vitaminom D.

Pošalji prijatelju na email

Komentari