Nije tajna da žene u prosjeku imaju dulji životni vijek od muškaraca, ali što je tajna njihove dugovječnosti još uvijek nije potpuno jasno. Životni vijek kontinuirano se produljuje i danas više nije toliko rijetko i neobično susresti stogodišnjaka, ili još vjerojatnije – stogodišnjakinju.
Primjerice, u Švedskoj na 10.000 osoba dolazi 1,92 stogodišnjaka, u Ujedinjenom Kraljevstvu 1,95, u Francuskoj 2,7, a u Japanu na 10.000 osoba dolazi 3,43 stogodišnjaka. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj je živio 2201 stogodišnjak, što je čak 51,2% više nego 2001. Među njima je bilo 1719 žena i 482 muškarca. Danas ih je zasigurno još mnogo više, a predviđanja su da će do 2050. u Hrvatskoj živjeti 6000 stogodišnjaka. Taj trend rezultat je bolje zdravstvene skrbi, kvalitete života, higijene i općenito napretka civilizacije.
Brojna se istraživanja bave zagonetkom dugovječnosti, na brojnim razinama – od genetičkih studija, preko istraživanja metaboličkih promjena, reakcija oksidacije i glikacije, upalnih zbivanja, načina prehrane i tjelesne aktivnosti do okolišnih uvjeta. Vjerojatno je za dugovječnost pojedine osobe bitan splet različitih čimbenika, posebice interakcija gena i okoliša.
Najdugovječniji ljudi žive na otocima, a na svijetu postoje tzv. „Plave zone“ u kojima se nalazi najviše dugovječnih osoba, a neke od tih oaza su Costa Rica, Sardinija i Okinawa. I na hrvatskim otocima žive dugovječne osobe, a njihova tajna zasigurno je u načinu života, tjelesnoj aktivnosti, konzumaciji domaće, lokalno uzgojene hrane, dovoljno sna, ali i načinu na koji doživljavaju život i svijet.
Žena s najduljim životnim vijekom bila je Jeanne Louise Calment, Francuskinja koja je doživjela 122. rođendan. Cijeli život živjela je u Arles-u, u Francuskoj, a kći i unuka nadživjela je za nekoliko desetljeća. Jeanne je bila izvrsnog zdravlja tijekom čitavog životnog vijeka, stalno je bila tjelesno aktivna, a bicikl je vozila sve do 100-tog rođendana. Nije bila osobito okupirana zdravljem i imala je poprilično opušten doživljaj života i svijeta oko sebe. Pušila je od 21. do 117. godine, ne više od dvije cigarete dnevno. Zdravlje i mladolik izgled velikim je dijelom pripisivala maslinovom ulju koje je konzumirala i nanosila na kožu. Jako je voljela vino porto i čokoladu. Opisivali su je kao vrlo smirenu osobu, a britkost uma zadržala je do kraja života.
Superstogodišnjakinja je bila i dosad najstarija Hrvatica Jela Ljubičić, koja je doživjela 115 godina. Jela je bila seljanka iz Aržana u Dalmatinskoj zagori koja je do duboke starosti bila vrlo aktivna te je obrađivala vrt i čuvala ovce.
Amerikanka Susannah Mushatt Jones treutno je najdugovječnija žena na svijetu, a ima 116 godina. Slijepa je i nagluha, ne govori puno i u invalidskim je kolicima. Jedine lijekove koje uzima su lijekovi protiv visokog krvnog tlaka, a uzima i multivitamine. Liječnika obiteljske medicine posjećuje tri do četiri puta godišnje. Susannah nije nikada pušila, konzumirala alkohol, odlazila na zabave, bojila kosu niti nanosila make-up. Redovito spava deset sati noću i povremeno odrijema danju. Za doručak uvijek konzumira nekoliko kriški slanine, pečena jaja i kukuruznu krupicu. U braku je provela tek šest godina i nije imala djece. Navodi kako se uvijek nastojala okružiti se ljubavlju i pozitivnom energijom i kako je to ključ dugoga života i sreće.
Japanka Misao Okawa osoba je s najduljim životnim vijekom u Japanu i Aziji, a doživjela je 115 godina. Misao navodi kako su za njezin dug život djelomično zaslužni sushi i mnogo sna, a sama je izjavila kako joj se njezin život čini kratkim, a kada su je upitali za tajnu dugovječnosti odgovorila je da se i sama pita što bi mogla biti njezina tajna.
Hara hachi bu
Mnogo toga možemo naučiti i od ljudi koji žive na Okinawi, otoku u otočnoj skupini koja se proteže od Japana do Tajvana. Nešto više od jednog milijuna stanovnika koji naseljevaju taj otok ima najduži životni vijek na planetu, sa četiri puta više stogodišnjaka u odnosu na zapadne zemlje, a njihov način života ima značajnu ulogu u tome.
Stanovnici Okinawe prakticiraju jednu vrstu kultorološke navike koja se na lokalnom jeziku naziva „hara hachi bu“– prema kojoj, na prvi znak sitosti prestaju jesti. To bi značilo da jedu otprilike za 20 % manje od nas, odnosno 400 – 500 kalorija dnevno manje.
Hipotezu o smanjenom kalorijskom unosu u svrhu dugovječnosti podupiru i recentna znanstvena istraživanja. Smanjeni unos kalorija može imati pozitivan učinak na više različitih vrsta tkiva koja zajedno utječu na produženje životnog vijeka. Istraživanja provedena na životinjama pokazala su da sniženje energetskog unosa usporava proces starenja i produljuje životni vijek. Smanjenje energetskog unosa u ljudi uzrokuje slične adaptacijske metaboličke procese koji se opažaju na pokusnim životinjama (glodavcima i sisavcima), smanjuju se metabolički, hormonski, upalni rizični čimbenici za nastanak dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti, a moguće i malignih bolesti. Ipak, na pitanje može li ograničenje unosa kalorija produljiti životni vijek ili produljiti očekivano trajanje života u osoba normalne tjelesne mase, za sada se ne može odgovoriti. Ipak, umjerenost u jelu i piću u zreloj i poodmakloj životnoj dobi zasigurno je dobar ulog u zdravlje i dug život.