Datum objave: 15. 10. 2012.

Pitanje svih pitanja! Mame se uvijek boje, da dijete ne bi bilo gladno. Često se to odnosi na prve mjesece života, osobito ako mama doji i ne zna koliko je mlijeka dijete dobilo.

Pedijatar i iskusna medicinska sestra već pri prvom susretu može procijeniti ima li mama dosta mlijeka. A konačno sve objektivno potvrdi vaga.

No i kasnije mame računaju obroke i unos kalorija. Nije dosta jelo jer je više od pola polpete ostalo na tanjuru, a pire nije ni dotaklo. Mama zaboravlja na dva prutića čokolade, prije jedan sat.

Težina i dužina djeteta pri rođenju su brojke koje mame pamte kao i datum rođenja. To je normalno. Pomalo ih uznemiri fiziološki pad na težini jer dijete oko 10-14 dana ponovno ima svoju težinu kao kod poroda i ona stalno raste jer nadolazi više mlijeka. Radost roditelja je to veća što dijete bolje napreduje. Težina na kraju prvog mjeseca iznosi oko 500-600 grama, no ima dojenčadi koja dobiju čak 800-1000 grama. No to ne znači ne znači da će isto toliko dobiti i tijekom drugog mjeseca, kada je u većine djece rast na težini najbrži.Svako dijete ima svoj vlastiti ritam.

No brige tu ne prestaju. Nakon dobi od 6 mjeseci, kada je psihomotorni razvoj i motorička aktivnost dojenčeta dosegla određenu razinu, interes za hranu se smanji, a za okolinu raste. Dojenče, koje je dobivalo prosječno 600 grama na mjesec se mijenja: tijelo je manje zaobljeno, a udovi se izdužuju. Raste svojim vlastitim ritmom i obično se razvija sličnim slijedom kao njegovi roditelji (o tome treba pitati bake i djedove).

Dok jedno dijete izgleda maleno, drugo je izduženo, treće bucmastog izgleda - djeca jednostavno poprimaju svoj fizički izgled i postaje slično jednom ili oba roditelja.

Važno je da kvaliteta prehrane bude najbolja moguća: što više svježih osnovnih namirnica pripremljenih u skladu s djetetovom dobi, a što manje industrijski priređenih.

Kada se djetetu daje obrok, ono mora sjediti udobno u svojem stolcu, biti slobodno u pokretima i mora mu se omogućiti da dira hranu, da se koristi svojim priborom za jelo, ali i da jede rukom, ovisno o dobi - ukratko dijete treba biti aktivno i što slobodnije za vrijeme obroka, kako bi razvilo pravilan odnos prema hrani.

Treba znati da pristup prehrani može biti drugačiji u djece koje majka doji od onih koja su hranjena na bočicu. Razlog tome je promjena sastava i količine mlijeka tijekom dojenja. U samom početku dojenja mlijeko sadrži šećer i bjelančevine, a tek pri kraju masti, i tako dolazi do uspostave prirodnog mehanizma regulacije apetita.

Izgleda da nadolaženje masti tijekom dojenja slijedi signal koji dolazi od strane mozga i znači da je dijete zadovoljeno i obrok završen.

No to se ne događa kod prehrane na bočicu jer zamjensko mlijeko za dojenčad sadrži uvijek istu mješavinu šećera, bjelančevina i masti. Dijete dobije količinu koja se nalazi s uputama na naljepnici proizvoda, odnosno prema savjetu pedijatra. Mama točno zna količinu mlijeka koju je dijete pojelo, što ponekad daje osjećaj sigurnosti. Ali je li doista tako?

To je jedan od razloga pretpostavke da su djeca hranjena zamjenskim mlijekom sklona povećanju tjelesne težine jer dojenče ne razvija taj osjećaj sitosti (autoregulaciju) kao ono koje majka doji. Otuda pretpostavke da je i način prehrane u ranoj dobi odgovoran za pojavu prevelike težine, odnosno pretilosti.

Razvija se odnos prema hrani,koji se nastavlja i dalje kada se počinje s dohranom, odnosno komplementarnom prehranom, kada se obroci majčinog ili zamjenskog mlijeka zamijene nemliječnom hranom (primjerice kašicom od voća i/ili povrća).

Mama koja je naučila prije pripreme mlijeka sve točno odmjeriti, čini to i dalje sve na grame jer će teško od oka procijeniti koju količinu hrane treba dijete pojesti. S dohranom težina više ne raste istim ritmom, nego znatno manje, što je normalan fiziološki proces rasta. Jer nisu samo težina i visina parametri koji ukazuju na to je li djetetov razvoj uredan, čak ako se mami čini da dijete premalo jede jer živahno i aktivno dijete očito pojede dovoljno - otkuda bi inače imalo dovoljno energije da bude upravo takvo.

Koliko bi stvarno trebalo pojesti?
Dijete bi trebalo imati svoje tanjure i zdjelice veličine primjerene njegovoj dobi. U protivnom sigurno će na tanjuru ostati dosta hrane, ali to ne znači da je pojelo premalo. Količina je bila očito za njega prevelika.

Pogrešna je također i ideja da za djecu treba pripremati posebne namirnice koje se ističu kao korisne i hranjive. Djetetu nakon godine dana će bolje odgovarati hrana koja se priprema za druge ukućane, samo mora biti oblikom primjerena njegovim mogućnostima žvakanja.

Svako je dijete drugačije: jedno je polagano, drugo radoznalo, treće ubrzano.

Mama treba voditi računa o tim osobinama djeteta i prema tome prilagoditi odgovarajuće potrebe glede hranjivosti namirnica i dobi, kako bi se prilagodile njegovoj osobitosti.

Ne treba nastojati na tome kako bi pojelo više jer za rast se ne troši puno kalorija, nego da se uspostavi dobar odnos prema hrani. Ima djece koja žele sve kušati i uzmu od ponuđenog malo, ali neka je različito i puno boja i draži osjetila: sirova mrkva izrezana na tanke prutiće, komadić sira, komadić kruha kao predjelo, a zatim pecivo s omletom ili odrezak (teletina, piletina), jogurt, tvrdo, kuhano jaje, svježa rajčica. Bolje je izbjegavati hranu koja daje prazne kalorije, a nema nutritivne vrijednosti (junk food), a djeci se sviđa:primjerice pommes frites, kao i druge ponude iz fast food izbora. Treba voditi računa i o djetetovoj konstituciji: dijete jače tjelesne građe obično treba više hrane i ima veći apetit od svog vršnjaka nježnije konstitucije.

Ima li razloga za brigu?
Apetit u djece vrlo je promjenjiva kategorija - i zdravo dijete često odbija jesti, a opet u određenim situacijama mama primjećuje da se ne može dovoljno najesti. Ako dijete nije bolesno, promjena apetita može se dovesti u vezu s nekim vanjskim čimbenicima: promjena mjesta boravka, promjena klime, odlazak u jaslice ili vrtić, razna uzbuđenja (primjerice očekivanje proslave rođendana), mogu imati za posljedicu smanjenje apetita. Kod akutne bolesti u početku apetit može biti i povećan a zatim, kako se bolest razvija, oslabi. U stadiju ozdravljenja, primjerice nakon gripe, apetit je pojačan, organizam se oporavlja.

Većina majki u najboljoj želji postupa pogrešno: nudi djetetu hranu, a ono odbija, i ako se to produži, dijete ne popušta i jedan normalan proces kao uzimanje hrane postaje problem. Ponekad majka popušta tako da daje djetetu jesti upravo ono što ne bi trebalo s mišlju „da makar nešto pojede“ i tako se formiraju pogrešne navike u prehrani: puno slatkiša, čokolade, salame i slično, sve prazne kalorije, bez stvarne prehrambene vrijednosti.

Druga je stvar ako slab apetit proizlazi iz neprepoznate kronične bolesti kao što je primjerice glutenska enteropatija (celijakija). Dijete stalno slabo jede i ne napreduje, a kao dojenče bilo je potpuno zdravo, sve do uvođenja žitarica u prehranu. Naravno u takvom slučaju treba se posavjetovati s pedijatrom, koji će na temelju pregleda i određenih pretraga ustanoviti pravo stanje problema.

Kako se ponašati ako zdravo dijete odbija jesti?
Mame nerijetko dolaze pedijatru i doista su zabrinute. „ Ništa ne jede!“ – to „ništa“ obično nije toliko, koliko roditelji misle da bi dijete trebalo pojesti, ali izgleda da je ta količina njemu dovoljna. Ako dijete pojede dio obroka s tanjura i izjavi da više nije gladno, tu izjavu treba prihvatiti bez popratne primjedbe i znati da dijete nema posebnog razloga da ne jede, nego više nije gladno.
Ako se previše i uporno nastoji da dijete pojede što više može, doći će do poremećaja u njegovom organizmu koji izgubi osjećaj za mjeru i počne jesti previše, što može imati za posljedicu prekomjernu težinu i ne pridonosi općem zdravstvenom stanju djeteta.
Povremeno pomanjkanje apetita normalna je pojava i ne treba joj pridavati previše pozornosti. Ako traje predugo, svakako treba potražiti savjet stručnjaka. Uzrok može biti kronična bolest, ali i psihogeno uvjetovan poremećaj na relaciji majka-dijete: majka želi da dijete pojede što više, ali ono to odbija i iz sukoba izlazi kao pobjednik.

Autor: Prim. mr. sc. dr. Ružica Duplančić-Šimunjak, pedijatrica

Tekst preuzet iz časopisa [url="http://www.bebe.hr/"]Bebe[/url], listopad 2012.

Pošalji prijatelju na email
Ključne riječi: bebe,

Komentari