Mozak može naučiti voljeti zdravije izbore u prehrani

Snažna privlačnost hrane često utječe na određene emocije i kognitivne funkcije mozga, posebice u djece i adolescenata, što je često meta manipulacije putem neuromarketinških alata. Povećan unos hrane bogate energijom, mastima i šećerom povećava šanse za prekomjeran unos energije, ali ujedno remeti i neuralne funkcije sustava mozga uključene u „osjetljivost na nutrijente“ te hedonističko, motivacijsko i kognitivno procesiranje.  

Povezanost ovisničkog ponašanja i debljine

Iako je uzrok razvoja debljine multifaktorski, jasno je da prekomjeran unos hrane igra temeljnu ulogu. Kada prejedanje postane kompulzivno i izvan kontrole može se klasificirati kao „ovisnost o hrani“, pojam koji nosi značajne kliničke i znanstvene kontroverze. Koncept ovisnosti je kompleksan, a taj proces uvijek uključuje kompulzivni uzorak korištenja neke tvari usprkos negativnim zdravstvenim i socijalnim posljedicama.

Ovisnost o hrani ili točnije, ovisnost o određenim sastojcima hrane, može se opisati kao i druga ovisnička ponašanja. I hrana i sredstva ovisnosti tijekom vremena razvijaju toleranciju pa su potrebne veće količine da bi se postigla ili održala intoksikacija ili sitost. 

Jasnoj poveznici između djelovanja hrane i droga doprinijela je i spoznaja kako se dijelovi mezolimbičkog dopaminskog sustava ili centra za ugodu aktiviraju unosom određenih vrsta hrane. Posebno je jasno utvrđen utjecaj na hipokampus, dio limbičkog sustava povezanog sa emocijama i dugoročnim pamćenjem. Potvrđen je i utjecaj hrane na neurotransmiter dopamin, koji čini sastavni dio sustava nagrađivanja. Endokanabinoidi su još jedna skupina molekula u sustavu nagrađivanja, a također se aktiviraju u prisustvu droge i hrane – posebice slatke hrane. 

Razlike u sklonosti ovisničkom ponašanju prema hrani i kompulzivnom prejedanju mogu se djelomično pripisati genetskoj predispoziciji i adaptacijama mozga na prekomjerni unos. Podložnost tom poremećaju potječe i od nekih obilježja osobnosti, primjerice, pretile osobe osjetljivije su na nagradu i kažnjavanje i češće su impulzivne. Za te osobe, pokretač unosa hrane nije tek fiziološki osjet gladi jer za njih ukusna hrana potiče ugodu i smanjuje bol slično kao druga sredstva ovisnosti. Također, istraživanja su pokazala kako se prekomjerne količine masne i slatke hrane koriste kao utjeha ili „lijek“ za negativna emocionalna stanja poput depresije, anksioznosti, usamljenosti, dosade, ljutnje ili međuljudskih konflikata. 

Dopamin i debljina

Uloga dopamina u nagrađivanju i motivaciji značajna je za prehrambeno ponašanje. Brojne studije pokazuju da gojazne osobe (ITM ˃ 25) u odnosu na vitke (ITM <25) imaju veću prevalenciju Taql A1 alela gena dopamin D2 receptora (DRD2), što je povezano s niskom dostupnosti D2 receptora. Rezultati istraživanja potvrđuju obrasce sistemske hiposenzitivnosti u centrima nagrađivanja koji koegzistiraju sa hiper-odgovorima tijekom izlaganja okusima i vizualnim podražajima. Ovo se može pojaviti zbog ponavljanog izlaganja visoko kalorijskoj hrani, vjerojatno potaknuto inicijalnim hiper - odgovorima na hranu, čime slabe receptori dopamina.

Potiskivanje receptora može intuitivno povećati podražljivost na hranu visoke palatabilnosti u odnosu na hranu niske palatabilnosti, budući da ona jamči „nalet podražaja“ dovoljno snažan da prevlada otupjeli odgovor na nagradu.

Slični paradoks je uparivanje  povećane „želje“ i smanjenog „sviđanja“ čime se očituje ovisnost.

Utjecaj šećera na dopamin

Istraživanja na životinjama pokazala su da pretile životinje imaju poremećen okus slatkog. Naime, u štakora se pokazalo da pretilost postupno umanjuje sposobnost okusnih pupoljaka za osjet slatke hrane što rezultira konzumacijom sve većih i sve slađih obroka. Posljedica je začarani krug pretilosti.

Zanimljiv pristup ovoj problematici imali su znanstvenici iz Sjedinjenih Američkih Država koji su istraživali utjecaj unosa umjetnog sladila i šećera na pojavu osjećaja zadovoljstva u organizmu. Studija provedena na miševima istraživala je utjecaj sladila i šećera te su pritom praćene reakcije u mozgu. Znanstvenici su uočili da se biranjem između šećera i sladila utječe na signalne puteve u mozgu pri čemu unos sladila snizuje razine dopamina, neurotransmitera odgovornog za stvaranje osjećaja zadovoljstva (nagrade).

Niske razine dopamina povećavaju želju za slatkim čime se zatvara začarani krug. Rezultati studije ukazuju da osobe koje kontinuirano pri osjećaju gladi uzimaju sladila imaju veći rizik od posezanja za visokokaloričnom hranom u budućnosti kako bi utažili potrebu za osjećajem zadovoljstva. Autori studije ističu da potencijalno rješenje leži u konzumaciji namirnica koje sadrže sladila te manje količine šećera, a da su pritom i dalje niskokalorične.

Uloga dopamina u etiologiji poremećaja prehrane

Osim kod debljine i kompulzivnog prejedanja, uloga dopamina razmatra se i kod anoreksije nervoze, kronične recidivirajuće psihijatrijske bolesti pretežito nepoznate patofiziologije. Pretklinički i klinički dokazi ukazuju da dopamin ima ulogu u patofiziologiji ovoga poremećaja. Restrikcija unosa hrane obično se veže uz smanjene razine dopamina u hipotalamusu, hipokampusu i dorzalnom striatumu. Još uvijek nema dovoljno znanstvenih dokaza koji bi razjasnili ulogu dopamina u patofiziologiji anoreksije nervoze, te su potrebne dodatne studije koje bi mogle poslužiti i kao osnova za potencijalnu terapijsku metu, a najviše se razmatra primjena atipičnih antipsihotika. Osim kod anoreksije nervose, uloga dopamina istražuje se i u etiologiji anoreksije i kaheksije izazvane malignom bolešću. 

Usvajanje zdravih navika temeljeno na sustavu nagrade

Istraživanje provedeno na djevojkama u kasnoj adolescenciji pokazalo je da doručak može pomoći smanjiti žudnju za slatkom i masnom hranom budući da djeluje na povećanje razine tvari u centru za nagrađivanje u mozgu. Istraživanje je provedeno na maloj skupini od 20 mladih žena, dobi 18-20 godina, s prekomjernom tjelesnom masom koje nisu običavale doručkovati. Svaka ispitanica prošla je tri različita sedmodnevna obrasca doručkovanja. Jedan obrazac je uključivao konzumaciju doručka od 350 kcal s umjerenim udjelom proteina, drugi je uključivao doručak od 350 kcal s visokim udjelom proteina, a treći obrazac nije uključivao doručak – ispitanice su ga tada preskakale. Svako jutro bila im je procijenjena žudnja za hranom te im je mjerena razina dopamina u krvi.

Rezultati su pokazali da oba tipa doručka pomažu u smanjenju žudnje za slatkom i kaloričnijom, tj. masnijom hranom, a navedene promjene apetita pratile su više razine dopamina.

U usporedbi s doručkom s umjerenim udjelom proteina, onog s visokim udjelom pratilo je veće smanjenje želje za masnijom hranom, a primijećeno je i da pomaže u održavanju razine dopamina sve do ručka.

Iako je istraživanje provedeno na mladim ženama, autori smatraju da se ovi rezultati mogu primijeniti na sve odrasle osobe. 

U drugom istraživanju, kako bi ispitali može li se mozak ponovno naučiti na uravnoteženu prehranu, američki istraživači ispitali su sustave nagrade u mozgu 13 ispitanika s prekomjernom tjelesnom masom, odnosno, pretilosti. Među njima, osam ispitanika sudjelovalo je u programu mršavljenja bostonskog Sveučilišta Tufts, dok preostalih pet nije bilo uključeno u program te je služilo kao kontrolna skupina. Obje skupine prošle su snimanja mozga magnetskom rezonancijom na početku uključivanja u istraživanje te nakon šest mjeseci.

Kod ispitanika koji su sudjelovali u programu mršavljenja, snimke mozga su pokazale promjene u područjima sustava nagrade povezanih s učenjem i ovisnosti. Nakon šest mjeseci, ta područja u mozgu pokazala su povećanje osjetljivosti na zdraviju, niskokaloričnu hranu što je značilo i veće uživanje u „zdravoj“ hrani te smanjenje osjetljivosti na manje zdravu, visokokaloričnu hranu.

Budući da je program mršavljenja bio posebno osmišljen kako bi promijenio percepciju hrane kod pojedinaca, rezultati su, prema mišljenju autora istraživanja, pokazali nužnost edukacije, uz promjene u prehrani, u programima mršavljenja. Autori su nadodali kako je kombinacija promjena u doživljavanju niskokalorične i visokokalorične hrane vjerojatno ključna za dugotrajno održavanje poželjne tjelesne mase.

Ovo istraživanje je zanimljivo jer otvara novo područje koje govori da mozak vjerojatno može naučiti i zavoljeti zdravije izbore, ako je program dovoljno dobro strukturiran i učinkovit.

Takvi programi osim promjena prehrane obično uključuju u kognitivno-bihevioralni pristup koji se pokazao učinkovitim kod programa mršavljenja. Samokontrola, osvješćivanje uzroka pogrešnih odabira i pametan pristup prehrani elementi su koji se mogu istrenirati i na kojima treba ustrajati ako želimo promijeniti navike i birati zdraviju hranu.

Tekst je objavljen u časopisu Zaposlena